Florijan Birg

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Florijan Birg
Lični podaci
Datum rođenja1800/1801
Mesto rođenjaPešta,  Austrijsko carstvo
Datum smrti13. oktobar 1865.(1865-10-13) (64/65 god.)
Mesto smrtiBeograd, Kneževina Srbija
Prebivalište Kneževina Srbija
NacionalnostMađar
Naučni rad
PoljeHirurgija
InstitucijaCentralna vojna bolnica na Paliluli
Poznat poOsnivač i kustos Muzeuma redkosti pri Vojnoj bolnici u Beogradu

Florijan Birg (Pešta, 1800 ili 1801Beograd, 13. oktobar 1865) po nacionalnosti mađar, po profesiji bio je lekar, magistar farmacije, veterinar, štab-hirurg, koji je deo svog života do smrti proveo u Kneževini Srbiji kao apotekar, gradski i okružni beogradski lekar i štab hirurg prve Vojne bolnice u Beogradu. Jedan je od osnivača i kustos Muzeum redkosti pri vojnoj bolnici u Beogradu.[1]

Život i karijera[uredi | uredi izvor]

Rođen je u Pešti, 1800 ili 1801, gde je tokom obrazovanja na Univerzitetu u Pešti stekao zvanja magistra hirurgije, obstetricije, farmacije i veterine.[1]

Nakon diplomiranja u Pešti je deset godina radio kao magistar farmacije, a zatim je 1837. godine stupio u tursku vojnu službu u Beogradu, u kojoj je bio na dužnosti drugog lekara garnizona i apotekara bolničke apoteke.

Februara 1839. prešao je u srpsku zdravstbvenu službu, na mesto gradskog i okružnog lekara u Beogradu.

Krajem 1841. godine Birg je postavljen za prvog štab-hirurga Centralne vojne bolnice na Paliluli, i na toj dužnosti je bio sve do 1860, kada je ponovo postavljen za lekara Okruga beogradskog.

Za vanrednog člana Stalne lekarske komisije Ministarstva unutrašnjih dela bio je izabran 1852. godine.[1]

Preminuo je u Beogradu 1/13. oktobra 1865. godine.

Delo[uredi | uredi izvor]

Bolnici za s uma sišavše prva psihijatrijska ustanova u Kneževini Srbiji osnovana u Beogradu 1861. godine. U njoj je dr Florijan Birg radio i kao psihijatar (iako to nije bio).

O delu Florijan Birg najbolje govore ovi podaci navedeni u konduit listi iz 1840. godine

Bio veoma savestan lekar. Bolesniku je išao da pruži pomoć bez odlaganja, u lečenju je bio „dobre sreće“, siromašnima je poklanjao lekove, bio je savestan u poslovima vakcinacije i uredno je vodio delovodni protokol. Prema pomenutoj oceni, bio je „krotke“, a u ophođenju s bolesnicima je bio „trpeljiv“.[1]

Florijan Birg je sa dr Emerihom Lindenmajerom 1844. godine osnovao Muzeum redkosti pri vojnoj bolnici u Beogradu i tokom šesnaest godina bio je čuvar Muzeja.[1]

Pored drugih dužnosti dr Florijan Birg je radio i kao psihijatar (iako to nije bio) u Bolnici za s uma sišavše osnovane u Beogradu 1861. godine, o čemu govori ovaj citat:

U obnovljenoj Srbiji Bolnica za s uma sišavše osnovana je u Beogradu 1861. godine, trudom već ostarelog dr Emeriha Lindenmajera, koji tada više ne beše načelnik Vojnog saniteta. Pitanje je pokrenuo sredinom 1839. godine, ali su rasprave potrajale tri godine. Zabeležena su još dva Lindenmajerova energična pokušaja 1854. i 1856. Po ustrojeniju za vršioca dužnosti upravnika postavljen je dr Florijan Birg, fizikus Okruga beogradskog. U martu 1863. dr Vasa Teodorović, pre toga upravnik karantina u Aleksincu. Ni Teodorović ni Birg ne behu stručni u tom poslu. Psihijatrija sve do sedamdesetih godina 19. veka jedva da beše zastupljena na studijama medicine. Što i jedan i drugi nadoknađivahu savesnošću. Birg je odmah uočio da takva bolnica ne sme noću ostati bez nadzora. Preduzete su mere da se lekarski pomoćnik i ekonom tu nastane i dežuraju. Birg je boravio u toj bolnici preko čitavog dana obavljajući poslove okružnog lekara: regrutaciju, kalemljenje (vakcinaciju) velikih boginja, preglede povređenih…[2]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d Florijan Birg (1800 ili 1801 – 1865) Jelena Jovanović Simić, Muzealizacija istorije medicine u Srbiji - doktorska disertacija, Univerzitet u Beogradu, 2015, 272
  2. ^ dr Dušana Stojimirovića, Kazivanja, Narodna biblioteka Smederevo, „Ars libri” Beograd (2007)

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Stevan Ivanić, „Konduit-liste“, u Miscellanea 4, (Beograd: Biblioteka Centralnog higijenskog zavoda, knj. 47 – Prilozi za istoriju zdravstvene kulture Jugoslavije i Balkanskog poluostrva, XVI, 1941).

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]