Funkcionalni stilovi srpskog književnog jezika
Funkcionalni stilovi srpskog književnog jezika su različiti načini upotrebe jezika kojim se ona ostvaruje u različitim okolnostima i sa različitom namenom. Oni su jedna od oblika normiranje svih jezika, uključujući i srpski jezik.[1] Funkcionalni stilovi su zapravo „tipične upotrebe jezika u tipičnim situacijama”, jer se jezik u srbistici od druge polovine 20. veka počeo posmatrati pre svega s obzirom na funkcije koje vrši u jezičkoj ili društvenoj zajednici.[2] Međuodnos srpskog književnog jezika i jezika srpske književnosti nužno je započet stavovima Vuka Stefanovića Karadžića, tokom čitavog perioda njegove borbe za prevođenje srpskog narodnog u srpski književni jezik. U ovom kontekstu jezik književnosti izgubio je status sinonima književnog jezika, i postao samo jedan od funkcionalnih stilova.[3]
Teorijska razmatranja klasifikacije funkcionalnih stilova[uredi | uredi izvor]
Svaka komunikacija među ljudima odvija se između onoga ko šalje poruku (govornika) i onoga koji prima poruku. Na osnovu toga da se jezik kojim govorimo menja se u zavisnosti od toga ko govori kome, kome govori i koja je tema razgovora, odnosno jezik se menja u zavisnosti od funkcije u kojoj se koristi — funkcionalno se raslojava. Tim procesom standardni jezik uslovljen je govornim situacijama u kojima govorno lice (usmeno ili pismeno) opšti sa prisutnim ili s pretpostavljenim licem (slušaocem ili čitaocem). Raslojavanje se vrši prema nameni poruke (funkciji koju jezik vrši u procesu komunikacije i izboru izražajnih sredstava). Tako su nastali funkcionalni stilovi jezika, a sa njima i posebna nauka koja se bavi funkcionalnim stilovima — Funkcionalna stilistika.[4][5]
Podela funkcionalnih stilova[uredi | uredi izvor]
Početkom druge polovine 20. veka u srbistici zaživele su ideje Praške lingvističke škole o funkcionalnostilskoj raslojenosti književnog jezika, tako da se jezik sve više počeo posmatrati s obzirom na funkcije koje vrši u jezičkoj ili društvenoj zajednici.[6]
„ | Tako je i načelo „Piši onako kako dobri pisci pišu” izgubilo svoju vrednost, a jezik književnosti prestao biti uzor normativnom književnom jeziku. Umesto jezikom književnosti, po mišljenju M. Ivića, norma „jezičke današnjice mora biti predstavljana onim što je najmanje specifično, a najviše prosečno, standardno”.[3] | ” |
U tom smislu u srpskoj literaturi danas se mogu naći predlozi sledećih klasifikacije funkcionalnih stilova, ili raslojavanja srpskog književnog jezika:
- Prva klasifikacija
Po Radovanoviću (1986), funkcionalno raslojavanje jezika povezano sa domenom, situacijom i tematikom saopštavanja određuju glavne vrste stilova:
- Profesionalne (disciplinarne)
- Situacione
- Tematske.[1]
- Druga klasifikacija
Po Ranku Bugarskom (2003), Funkcionalni stilovi se dela u zavisnosti od:
- Pojedinih domena upotrebe jezika
- Odnosa među sagovornicima
- Medijuma jezičkog izraza — govora ili pisanja.[1]
- Treća klasifikacija
Ova klasifikacija je danas najviše prihvaćena, a razradio je Tošović (1988—2004). Po njemu se funkcionalnim raslojavanje jezika stvaraju sledeći stilovi:
- naučni,
- književnoumetnički,
- publicistički (novinarski),
- administrativni i
- razgovorni stil.[1]
Funkcionalni stilovi srpskog književnog jezika[uredi | uredi izvor]
Naučni stil[uredi | uredi izvor]
Naučnim stilom pišu se dela iz različitih naučnih oblasti, udžbenici, eseji, studije itd. Odlikuju ga primena stručnih izraza (npr edem umesto otok) i minimalno korišćenje stilski oblikovanih rečenica.[7]
|
Naučni stil |
Književnoumetnički stil |
Publicistički (novinarski) stil |
Administrativni stil |
Razgovorni stil |
Glavne odlike naučnog stila su:
- obavezna upotreba standardnog jezika;
- upotreba reči u pravom značenju;
- upotreba tačnih, utvrđenih oznaka, termina;
- uopštavanje, studija, rasprava;
- logičnost, konciznost i sistematičnost u izlaganju;
- upotreba fusnota — napomena ispod teksta;
- jasnoća, odmerenost i preciznost;
- iznošenje činjenica, podataka, tabela.
- lišen subjektivnosti, emocionalnosti i ekspresivnosti.
Jedna od najbitnijih odlika naučnih tekstova je upotreba reči u osnovnom, a ne u prenesenom značenju. Teži se što preciznijem značenju reči — reč treba da odredi neku stvar što preciznije moguće, jer je tekst namenjen stručnjacima koji se koriste određenim terminima. Ne mogu različiti autori koristiti različite termine. To bi „napravilo pometnju” u naučnom svetu. Kako se može desiti da dvojica naučnika koriste isti termin za različite stvari, ili da različite stvari zovu različitim imenom, naučnici teže što većoj preciznosti i zato upotrebljavaju termine.
I kada je jedan tekst namenjen učenicima, kako je preciznost bitna jer onaj koji nešto uči trebalo bi da gradivo savlada što tačnije i jasnije, poželjno je koristiti naučni stil.
Književnoumetnički stil[uredi | uredi izvor]
Književnim ili literalnim stilom pišu se književna dela (lirske pesme, epske narodne pesme, pripovetke, romani, bajke itd.). On se ispoljava u delima lepe književnosti u kojima je prepoznatljiv po subjektivnosti, originalnosti i stilskim figurama (metaforama, epitetima…). U poslednje vreme često se nalazi i u novinama.
Odlike književnoumetničkog stila su:
- obavezna upotreba standardnog jezika;
- prenesena značenja;
- slikovitost, emocionalnost, figurativnost, ritmičnost, punoća jezika;
- nedostatak objektivnosti.
Subjektivnost u književnoumetničkom stilu jako je izražena jer pisac nudi svoj pogled na svet i svoje shvatanje sveta koji ga okružuje. Koristeći ovaj stil on nije dužan da se drži „ustaljenih istina” i može da oblikuje svet kako je „njemu volja” (npr bajke, fantastična književnost). Iz tog razloga objektivnost nije odlika ovog funkcionalnog stila.
Publicistički (novinarski) stil[uredi | uredi izvor]
Novinarskim stilom pišu se vesti, intervjui, reportaže, komentari i slično objavljene u štampanim i drugim medijima. Ovim stilom pišu se tekstovi, koje odlikuje tačno iznošenje činjenica.
Odlike novinarskog stila su:
- obavezna upotreba standardnog jezika;
- jezgrovitost i sažetost u kazivanju;
- isticanje javne poruke, obaveštenja;
- mešanje elemenata drugih stilova;
- masovnost komuniciranja.
Objektivnost novinarskog stila zavisi od vrste teksta i vesti koju on prenosi. Koristeći ovaj stil novinar mora da teži tačnosti i objektivnosti (npr. najnovije vesti moraju biti prenete verno i istinito). U tom smislu novinar koji piše vest (npr o događajima u zemlji i svetu) mora da teži tome da bude objektivan i da u tekst ne unosi svoje lične stavove.
Sa druge strane, novinarska reportaža je subjektivniji žanr i ona dozvoljava upliv verovanja i mišljenja koje poseduje novinar.
Administrativni stil[uredi | uredi izvor]
Administrativnim ili birokratskim stilom pišu se molbe, žalbe, tužbe, zapisnici, zakoni, izveštaji, dopisi, obrasci, računi, ali i pisanja o istoj temi koja se ponavljaju. Odlikuje ga šablonsko pisanje (npr. u formalnim članovima različitih zakona se razlikuju samo neke reči) i potpuno izbegavanje dvosmislenih i stilski oblikovanih reči i izraza.
Odlike administrativnog stila su:
- obavezna upotreba standardnog jezika;
- preciznost, jasnost, bezličnost;
- objektivnost;
- ustaljene forme;
- zvaničnost u obraćanju;
- upotreba stručnih termina.
Često se u administrativnom stilu komunikacija odvija između institucije (države, opštine) i pojedinca. Administrativni stil je formalan — u njemu se moraju poštovati određena pravila. Jezik administracije je „jezik u tamnim, strogim odelima”, dok je razgovorni jezik „jezik sa kratkim rukavima i razbarušenom kosom”. Kao što u neku ustanovu ne možemo ući nepristojno obučeni, ne možemo koristiti neprikladan jezik.
Razgovorni stil[uredi | uredi izvor]
Razgovorni stil, ili usmeni jezik svakodnevne komunikacije, upotrebljava se u svakodnevnoj usmenoj komunikaciji, a razlikuje se od drugih pretežno pisanih funkcionalnih stilova po tome što može biti manje ili više formalan ili više neformalan i da sadrži elemente nestandardnih varijeteta (dijalekata i žargona).[9][10][11]
Glavne odlike razgovornog stila su:
- neformalna upotreba jezika
- upotreba žargona;
- ne zahteva obaveznu upotrebu standardnog jezika;
- u velikoj meri je implicitan — nedovršenih i atipičnih rečenica
- kratkoća smisaonih celina.
Izvori[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v g Klikovac, D.B. (2002) Iz problematike funkcionalnih stilova u srpskom jeziku. Književnost i jezik, vol. 49, br. 1-2, str. 9-26
- ^ Tošović, B. (2002) Funkcionalni stilovi. Beograd: Beogradska knjiga
- ^ a b Kovačević, Dr Miloš. „Srpski književni jezik i jezik književnosti”. Politika Beograd, 10.10.2016. Pristupljeno 4. 5. 2017.
- ^ Simić, R., Jovanović, J. (2002) Osnovi teorije funkcionalnih stilova. Beograd: Naučno društvo za negovanje i proučavanje srpskog jezika
- ^ Luković, M. (1996) Specijalni stilovi. u: Radovanović Milorad [ur.] Srpski jezik na kraju veka, Beograd: Institut za srpski jezik SANU, str. 143-157
- ^ Klajn, Ivan (1996). Leksika. U: Srpski jezik na kraju veka. Beograd: Institut za srpski jezik SANU — Službeni glasnik.
- ^ Klikovac, D.B. (2004) O naučnom funkcionalnom stilu - s analizom teksta. Književnost i jezik, vol. 51, br. 1-2, str. 23-38
- ^ „Književni jezik”. Kovačica: Gimnazija „Mihajlo Pupin“. Arhivirano iz originala 31. 10. 2018. g. Pristupljeno 21. 2. 2013.
- ^ Andrić, Dragoslav (1976). Dvosmerni rečnik srpskog žargona i žargonu srodnih reči i izraza. Beograd: BIGZ.
- ^ Bugarski, Ranko (2001): „Neki aspekti žargonizacije u našem današnjem jeziku”. U: Lica jezika-sociolingvističke teme. Beograd: Biblioteka XX vek, 57 — 81.
- ^ Bugarski, Ranko (2003): Žargon. Beograd: Knjižara krug. Gerzić, Borivoj (2002): Rečnik savremenog beogradskog žargona. Beograd: Istar.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Jedinstvo nauka danas — interdisciplinarni pristup saznanju. Banja Luka: Filozofski fakultet (2003)
- Dimković-Telebaković, G. (1998) Kultura jezika struke i nauke. Zbornik Matice srpske za filologiju i lingvistiku, vol. 41, br. 1, str. 129-134
- Novakov, P. (2003) Lingvistika i interdisciplinarnost. u: Zbornik radova sa naučnog skupa, Banja Luka, 6.-8. 11., 137-142