Pređi na sadržaj

Hauard Beker

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Hauard S. Beker
Hauard S. Beker u Školi za napredna istraživanja u društvenim naukama, u Parizu, u novembru, 2012. godine.
Puno imeHauard Sol Beker
Datum rođenja(1928-04-18)18. april 1928.
Mesto rođenjaČikago, IlinoisSAD
Datum smrti16. avgust 2023.(2023-08-16) (95 god.)
Mesto smrtiSan Francisko, KalifornijaSAD
Veb-sajthowardsbecker.com

Hauard Sol Beker (engl. Howard S. Becker; Čikago, 18. april 1928San Francisko, 16. avgust 2023) bio je Američki sociolog koji je dao veliki doprinos sociologiji devijantnog ponašanja, sociologiji umetnosti i sociologiji muzike.[1] Beker se takođe intenzivno bavio stilovima pisanja u sociologiji kao i njihovim metodologijama.[1] Značajan je i po tome što je u svojoj knjizi Autsajderi iz 1963. postavio temelje za teoriju etiketiranja.[2] Diplomirao je na Univerzitetu Čikago i smatra se pripadnikom druge Čikaške sociološke škole, zajedno sa Irvingom Gofmanom i Anselmom Štrausom.[3]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Mladost i školovanje[uredi | uredi izvor]

Hauard S. Beker je rođen 18. aprila 1928. Godine u Čikagu, država Ilinois.[1] Vrlo rano je počeo da svira klavir, da bi već sa 15 godina kao profesionalni pijanista svirao po raznim barovima. Nastavio je sa sviranjem i u bendu koji su činile kolege iz kampusa Severozapadnog Univerziteta.[4] Prema Bekerovim rečima, zbog Drugog svetskog rata i činjenice da je većina punoletnih muzičara imala angažman, on je mogao da svira samo poluprofesionalno.[4] Kroz svoju muzičku karijeru Beker je došao u kontakt sa narkoticima, što će kasnije iskoristiti proučavajući kulturološku pozadinu upotrebe droga.[4]

1946. Beker je završio postdiplomske studije sociologije na Univerzitetu u Čikagu.[5] Tokom studija Beker je nastavio poluprofesionalno da se bavi muzikom.[6] Smatrao je muziku svojom profesijom, a sociologiju je posmatrao kao hobi.[6] Pored toga doktorirao je sociologiju na Univerzitetu u Čikagu[5], gde je takođe odbranio doktorsku disertaciju koja je obradila temu vezanu za profesore školskih ustanova u Čikagu.[2]

Veliki deo njegovih ranih radova je nastao u okviru tradicije čikaških škola, naročito uz pomoć Evereta Hjuza, koji mu je svojevremeno bio mentor i savetnik.[3] Beker je često smatran simboličnim interakcionistom, iako on to nikad nije prihvatio.[2]

Nakon što je doktorirao u 23. godini, Beker je nastavio da se bavi proučavanjem upotrebe marihuane na Institutu za maloletnička istraživanja.[4] Kasnije je nagrađen članstvom u Ford Fondaciji za postdoktorska istraživanja na Univerzitetu države Ilinois, od 1953. do 1955.[5] Nakon toga je proveo 3 godine kao pomoćnik u istraživačkom radu na Institutu za proučavanje problema čoveka na Stanford Univerzitetu, pre nego što je započeo profesorsku karijeru.[5]

Profesorska karijera[uredi | uredi izvor]

Kada je doktorirao na Univerzitetu Čikago, Beker je 3 godine predavao sociologiju i društvene nauke, na istom univerzitetu.[5] 1965. Beker je postao profesor sociologije i na Severozapadnom Univerzitetu, gde je predavao do 1991.[5] U toku svoje karijere na ovom univerzitetu, Beker je bio i gostujući profesor na Univerzitetu Mančester kao i u Nacionalnom muzeju Brazila u Rio de Žaneiru.[5] 1996.se oprobao kao vanredni profesor muzike na Univerzitetu Vašington, sve do penzionisanja 1999.g.[5] Beker je dobitnik mnogih nagrada i počasti u svojoj struci. Najbitnije su: članstvo Gugenhajmove fondacije (1978–1979), Čarls Norton Kuli nagrada, od strane Udruženja studija simboličkih interakcija (1980), Džordž Herbert Mid nagrada (1987).[5] Takođe poseduje počasne diplome Osmog pariskog univerziteta, Erazmus univerziteta u Roterdamu i Visoke škole za jezike i društvene nauke iz Liona.[5]

Penzionisanje[uredi | uredi izvor]

Beker trenutko živi u San Francisku, Kalifornija.[7] On takođe provodi par meseci godišnje u Evropi, najčešće u Parizu.[7] Nastavio je da se bavi muzikom kao kompozitor.[8]

Doprinosi[uredi | uredi izvor]

Sociologija devijantnog ponašanja i teorija etiketiranja[uredi | uredi izvor]

Njegova knjiga Autsajderi (1963), smatra se pretečom literature na temu teorije etiketiranja i baza za proučavanje devijantnog ponašanja.[2] Kao skup ranijih radova na tu temu, knjiga Autsajderi prikazuje Bekerove teorije devijantnog ponašanja kroz dve devijantne grupe: uživaoca marihuane i dens muzičara.[9] U knjizi Beker objašnjava devijaciju: “... devijacija nije karakteristika loše osobe, već rezultat nečijeg definisanja tuđih aktivnosti kao loših.’’

Beker je široko poznat po svom radu na kulturološkoj pozadini upotrebe droga, naročito po svojim istraživanjima uživanja marihuane.[4] U trećem i četvrtom poglavlju knjige Autsajderi koji su prethodno bili objavljeni u Američkom sociološkom žurnalu (1953), ispituje kako uživaoci marihuane postaju obeleženi kao socijalno devijantne osobe.[9] Bekerova inspiracija da piše na tu temu, došla je nakon čitanja knjige autora Alfreda Lindesmita o opijumskoj zavisnosti.[2] Kao muzičar Beker je imao iskustvo iz prve ruke sa upotrebom droga i uspeo je da okupi subjekte za intervju preko svojih muzičkih veza.[4] Prvi članak, “Nastajanje korisnika marihuane” prikazuje kako društvena interakcija igra veliku ulogu u učenju korišćenja i uživanja efekata droge.[9] Drugi članak "Korišćenje marihuane i društvena kontrola" opisuje kako metode kontrole služe kao ograničavanje korišćenja droge, što dalje uzrokuje etiketiranje korisnika kao devijantnih ličnosti.[9] Kasnih 60 –ih godina Beker je napisao dva dodatna članka na temu uživanja droge.[5] Od 1970. na istu temu nije pisao članke, ali je široko prepoznat kao uticajni istraživač na tom polju.[4]

Bekerovi radovi o devijantom ponašanju su ga učvrstili kao jednog od začetnika teorije etiketiranja.[10] Teorija etiketiranja je bazirana na ideji da društveno devijantna osoba nije nasledno devijantna individua, već postane to kao posledica etiketiranja.[10] U prvom poglavlju Autsajdera, Beker objašnjava:

"...društvene grupe stvaraju devijantno ponašanje postavljajući pravila čije kršenje to prouzrokuje i dodeljivanjem tih uloga određenim ljudima i obeležavajući ih kao autsajdere. Sa ove tačke gledišta, devijantno ponašanje nije kvalitet čina jedne osobe, već posledica primene pravila i sankcija na počinioce. Devijantan je onaj kome etiketa valjano odgovara; devijantno ponašanje je ono ponašanje koje su ljudi označili kao takvo."[9]

Po Bekeru individue koje su obeležene kao devijantne ne moraju ostati takve, ali je veća verovatnoća da će jednom obeležena osoba nastaviti sa devijantnim radnjama.[9] 1973. Beker je ponovo izdao Autsajdere sa poslednjim poglavljem nazvanim "Preispitana teorija etiketiranja".[9] U tom poglavlju Beker odgovara na kritike o svojoj teoriji. Beker objašnjava da se u svojoj teoriji fokusirao na način koji etiketiranje stavlja činioca u prilike koje mu otežavaju nastavak svakodnevnih rutina i tako ga provociraju ka abnormalnim delima.[9]

Sociologija umetnosti[uredi | uredi izvor]

Nakon što je napisao svoju disertaciju u Bekeru se probudilo zanimanje o sociološkom proučavanju umetnosti.[2] Beker je verovao da je to polje nedovoljno proučeno i da se sastoji od procena malog broja umetnika.[2] Za razliku od prethodnih radova na tom polju Beker je gledao na umetnost kao na kolektivnu aktivnost i proučavao je kao zanimanje.[11]

Jedan od Bekerovih glavnih doprinosa polju je ideja umetnosti kao produkt kolektivne aktivnosti.[2] U svojoj knjizi iz 1982. "Svetovi umetnosti" Beker opisuje kako umetničko delo nastaje kroz koordinaciju više osoba.[11] Prema Bekeru, bez pojedinaca koji stvaraju neophodan materijal za realizaciju umetničkog dela postaje teško, čak i nemoguće stvarati umetnost.[11] Pored neophodnih alatki za stvaralački proces, prikazuje važnost zajedničkih uloga doprinosu umetnosti.[11]

Pored Svetova umetnosti napisao je brojne eseje o sociologiji umetnosti.[5] Dve zbirke ovih eseja su prevedene na francuski. Takođe je 2006. uredio i doprineo delu Umetnost od početka i kraja, zbir socioloških eseja koji se bave pitanjem kako umetnik odlučuje kako je delo gotovo. Osim spisateljskih radova na tu temu, Beker je držao kurseve sociologije umetnosti.[2]

Stil pisanja i metodologija[uredi | uredi izvor]

Pored Bekerovih doprinosa sociološkim teorijama on je intenzivno pisao i o sociološkoj praksi.[12] U knjizi "Pisanje za društvene naučnike" daje savete osobama zainteresovanim za pisanje u okviru socioloških nauka.

Prema Bekeru knjiga se sastoji od informacija koje je on prikupio od studenata, dok je predavao na seminaru Severozapadnog univerziteta o stilovima pisanja u sociologiji.[13] U jednom intervjuu Beker navodi : "loš stil pisanja u sociologiji ne može biti odvojen od teorijskih problema same discipline."[2] Prema tome Beker preporučuje studentima da pišu direktnim stilom, izbegavajući pasivan govor i apstraktne imenice.[13]

U knjizi "Trikovi zanata" naglašava svoje ideje o sociološkim metodama. Knjiga se bavi Bekerovim uverenjem da je nemoguće ustanoviti metod istraživanja, nezavisno od situacije u kojoj se on koristi.[2] Principi sociološkog istraživanja koje opisuje u knjizi su zasnovani prvenstveno na njegovim saznanjima koje je stekao od profesora i kolega na Univerzitetu u Čikagu.[14]

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

Knjige[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v For Students
  2. ^ a b v g d đ e ž z i j Plummer, Ken (2003). „Continuity and Change in Howard S. Becker's Work: An Interview with Howard S. Becker”. Sociological Perspectives. 46 (1): 21—39. S2CID 144144955. doi:10.1525/sop.2003.46.1.21. 
  3. ^ a b "The Chicago School, So-Called", available at Becker's website ("Howie's page"), (last visited 2013/04/16).
  4. ^ a b v g d đ e „Welcome to the SiteMaker Transition Project”. Arhivirano iz originala 17. 03. 2011. g. Pristupljeno 27. 10. 2018.  Tekst „ Sitemaker Replacement Project ” ignorisan (pomoć)
  5. ^ a b v g d đ e ž z i j k Vita, available at Becker's website, last visited 2013/04/16.
  6. ^ a b Articles
  7. ^ a b News & Notes
  8. ^ My Music
  9. ^ a b v g d đ e ž Becker, Howard S. (1963). Outsiders: Studies in the Sociology of Deviance. New York:Macmillan.
  10. ^ a b „Arhivirana kopija”. Arhivirano iz originala 09. 12. 2011. g. Pristupljeno 02. 01. 2016. 
  11. ^ a b v g Becker, Howard S. (1982). Art Worlds. CA: University of California Press.
  12. ^ Cluley, Robert. (2009). "Book Reviews: Telling About Society." The Sociological Review. 57:2.
  13. ^ a b Becker, Howard S. (1986). Writing for Social Scientists: How to Start and Finish Your Thesis, Book, or Article. Chicago, IL: The University of Chicago Press.
  14. ^ Becker, Howard S. 1998. Tricks of the Trade: How to Think About Your Research While You're Doing It. Chicago, IL: University of Chicago Press.