Pređi na sadržaj

Helo Kiti

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Helo Kiti
Dizajn Helo Kiti na sajtu Sanrija
Podaci o liku
Vrstaantropomorfni lik mačke
Roddevojčica
Podaci o kreaciji
Prvo prik.1974
IzmislioJuko Šimizu

Helo Kiti (engl. Hello Kitty, jap. ハローキティ, translit. Harō Kiti) japanski je izmišljeni lik. Delo je dizajnerke Juko Šimizu, a sve u vezi sa njom proizvodi Sanrio. Njeno puno ime je Kiti Vajt (engl. Kitty White, jap. キティ・ホワイト, translit. Kiti Howaito), a rođena je 1. novembra.[1][2]

Kiti je bela mačkica s crvenom mašnicom. Osmišljena je po uzoru na japansku bobtejl mačku. Kao životinja sa osobinama čoveka, ona je antropomorfni lik.[3] Prvi put se pojavila 1974. na japanskom novčaniku, preciznije vinilnoj torbici za kovanice. Do 1976, novčanici su se u okviru kavaj pop kulture prodavali i u SAD.[4][5]

Helo Kiti je franšiza poznata širom sveta. U početku, ona je bila namenjena preadolescentnim devojčicama (otprilike od deset do trinaest godina), dok danas ciljnu grupu čini većina stanovništva. Njen lik može se videti na raznim proizvodima, uključujući školski pribor, tostere, televizore i odevne predmete. Proizvedeno je nekoliko dečjih televizijskih serijala u produkciji Sanrija, a sa Kiti kao glavnim likom. U Japanu postoje i dva temetska parka „Helo Kiti“ — Harmoniland i Sanrio pjuroland. Kompanija pomoću ove franšize zarađuje pet milijardi američkih dolara godišnje.[6]

Izvori

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ „Hello Kitty”. Sanrio. Arhivirano iz originala 24. 06. 2011. g. Pristupljeno 15. 1. 2013. 
  2. ^ „サンリオキャラクターたちの本名、言えますか?”. Excite Bit. Pristupljeno 15. 1. 2013. 
  3. ^ „Hello Kitty Hooks Generations On Cute, Kitsch”. NPR. Pristupljeno 15. 1. 2013. 
  4. ^ Dhamija, Tina. „Designing an Icon: Hello Kitty Transcends Generational and Cultural Limits”. Toy Directory. Arhivirano iz originala 06. 02. 2009. g. Pristupljeno 15. 1. 2013. 
  5. ^ „Hello Kitty celebrates 30”. China News Daily. Pristupljeno 15. 1. 2013. 
  6. ^ Tabuchi, Hiroko. „In Search of Adorable, as Hello Kitty Gets Closer to Goodbye”. The New York Times. Pristupljeno 15. 1. 2013. 

Spoljašnje veze

[uredi | uredi izvor]