Pređi na sadržaj

Hiperfosfatemija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Hiperfosfatemija je visoki nivo fosfata u krv nom serumu. Može biti rezultat povećanog unosa fosfata, smanjenog izlučivanja fosfata ili poremećaja koji pomera intracelularni fosfat u ekstracelularni prostor. Kako je morbiditet pacijenata sa ovim stanjem češće povezan sa osnovnom bolešću nego sa povećanim vrednostima fosfata, čak i teška hiperfosfatemija je najvećim delom klinički asimptomatski poremećaj.

Opšte informacije[uredi | uredi izvor]

Otprilike 60-70% dijetalnih fosfata, 1.000 do 1.500 mg/dan, apsorbuje se u tankom crevu. Iako vitamin D može poboljšati apsorpciju, posebno u uslovima osiromašenja fosfata u ishrani, apsorpcija fosfata u crevima ne zahteva prisustvo aktivnog vitamina D. Konkretno, visok serumski fosfat i visok unos fosfata u ishrani ne utiču značajno na unos u crevima. Kretanje fosfata u i iz kosti, rezervoara koji sadrži većinu ukupnog fosfata u telu, generalno je uravnoteženo. Bubrežno izlučivanje viška unosa fosfata hranom obezbeđuje održavanje homeostaze fosfata, održavajući serumski fosfat na nivou od približno 3-4 mg/dL u serumu.

Hiperfosfatemija kao faktor je rizika ima značajnu ulogu u nastanku kalcifikacija srčanih valvula i koronarnih arterija bolesnika koji se leče redovnim hemodijalizama.[1] Prema jednom istraživanju sprovedenom na 115 bolesnika koji su lečeni redovnim hemodijalizama duže od 6 meseci hiperfosfatemiju imalo je 31,30% bolesnika, povećan proizvod solubiliteta 36,52% bolesnika, a kalcifikaciju srčanih valvula 48,70% bolesnika. Bolesnici kod kojih je na početku ispitivanja koncentracija fosfata u serumu bila >2,10 mmol/L i pro izvod rastvorljivosti >5,65 mmol2/L2 imali su visok rizik za razvoj opšteg i kardiovaskularnog mortaliteta.[2]

Klinička slika[uredi | uredi izvor]

Iako je većina pacijenata sa hiperfosfatemijom asimptomatska, oni povremeno prijavljuju hipokalcemične simptome, kao što su:[3]

  • grčevi u mišićima,
  • tetanija,
  • perioralna utrnulost ili peckanje.
  • bol u kostima i zglobovima,
  • svrab (pruritus) i osip.

Češće, pacijenti prijavljuju simptome povezane sa osnovnim uzrokom hiperfosfatemije, generalno uremične simptome kao što su:[3]

  • umor,
  • kratak dah,
  • anoreksija,
  • mučnina,
  • povraćanje,
  • poremećaji sna.

Kod akutne hiperfosfatemije, posebno one izazvane parenteralnom primenom fosfata, pacijent može biti hipotenzivan ili pokazivati znakove hipokalcemije, kao što su:[3]

  • pozitivan Trousseau-ov ili Chvostek-ov
  • hiperrefleksija
  • karpopedalni grč

Terapija[uredi | uredi izvor]

Glavni ciljevi terapije hiperfosfatemije su sledeći:

  • Dijagnoza uzroka: u cilju započinjanja specifične terapije: na primer, kod pacijenti sa hiperfosfatemijom kod kojih se primenjujnj lipozomalni amfotericina B, ako im je i dalje potrebna antifungalna terapija mogu se prebaciti na formulaciju lipidnog kompleksa amfotericina B, koja sadrži manje neorganskog fosfata.[4]
  • Ograničenje unosa fosfata: pacijenta sa hroničnom bubrežnom bolešću trebalo bi da izbegavaju hranu koja ima posebno visok sadržaj fosfata. Namirnice sa visokim sadržajem fosfata uključuju mlečne proizvode; meso, orahe i drugu hranu bogatu proteinima. Kod bolesti bubrega treba voditi računa o unetim izvorima fosfata tokom davanja preporuka za ishranu, pošto se apsorbuje približno 40-60% fosfata životinjskog porekla, u poređenju sa 20-50% fosfata na bazi biljaka, i da su sveža i domaća hrana poželjnija od prerađene hrane, koja često sadrži neorganske aditive fosfata.[5]
  • Ograničenje apsorpcije fosfata: treba sproovoditi prema najnovijoj strategija lečenja, zasnivanoj na tome da pacijenti na dijalizi, koriste tenapenor, koji smanjuje apsorpciju gastrointestinalnog fosfata inhibicijom izoforme 3 izmenjivača natrijum/vodonika.
  • Pojačano izlučivanje fosfata putem bubrega: npr kod hiperfosfatemija usled lize tumora, takvi bolesnici reaguje na povećanje gubitaka mokraće putem prisilne diureze fiziološkim rastvorom

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Block, G.A.; Raggi, P.; Bellasi, A.; Kooienga, L.; Spiegel, D.M. (2007). „Mortality effect of coronary calcification and phosphate binder choice in incident hemodialysis patients”. Kidney International. 71 (5): 438—441. ISSN 0085-2538. doi:10.1038/sj.ki.5002059. 
  2. ^ Petrović, Dejan; Obrenović, Radmila; Trbojević-Stanković, Jasna; Majkić-Singh, Nada; Stojimirović, Biljana (2012-07-01). „Hyperphosphatemia - The Risk Factor for Adverse Outcome in Maintenance Hemodialysis Patients”. Journal of Medical Biochemistry. 31 (3): 239—245. ISSN 1452-8266. doi:10.2478/v10011-012-0002-5. 
  3. ^ a b v „Hyperphosphatemia Clinical Presentation: History, Physical Examination”. emedicine.medscape.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2024-05-25. 
  4. ^ Sutherland, Scott M.; Hong, David K.; Balagtas, Jay; Gutierrez, Kathleen; Dvorak, Christopher C.; Sarwal, Minnie (2008). „Liposomal Amphotericin B Associated With Severe Hyperphosphatemia”. Pediatric Infectious Disease Journal. 27 (1): 77—79. ISSN 0891-3668. doi:10.1097/inf.0b013e31815922a3. 
  5. ^ „Ketteler M, Block GA, Evenepoel P, et al. Executive summary of the 2017 KDIGO Chronic Kidney Disease–Mineral and Bone Disorder (CKD-MBD) Guideline Update: what's changed and why it matters”. Kidney International. 92 (6): 1558. 2017. ISSN 0085-2538. doi:10.1016/j.kint.2017.10.001. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Klasifikacija
Spoljašnji resursi
Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje
u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja).