Hođo Masako

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Hođo Masako
Hođo Masako, ilustracija Kikući Josaija
Lični podaci
Datum rođenja(1157{{month}}{{{day}}})1157.
Mesto rođenjaJapan
Datum smrti16. avgust 1225.(1225-08-16) (67/68 god.)
Mesto smrtiJapan
Porodica
PartnerMinamoto no Joritomo
DecaMinamoto no Jorie Minamoto no Sanetomo
Vojna karijera
Učešće u ratovimaGenpei rat

Hođo Masako (北 条 政 子, 1157. - 16. avgusta 1225) bila je politički vođa, i najstarija ćerka Hođo Tokimase (prvi regent, iz Kamakura šogunata) i njegove supruge Hođo no Maki. Bila je sestra Hođo Jošitokija, i bila je udata za Minamoto no Joritomoa, prvog šoguna perioda Kamakura. Bila je takođe majka O-Hime, Minamoto no Jorieja i Minamoto no Sanetomoa, drugog i trećeg šoguna. Naučnici smatraju da je u prvim godinama Kamakura perioda koristila značajnu moć, što se odražavalo na njen nadimak „monahinja šogun".[1]

Period od ranog detinjstva do braka (1157–1182)[uredi | uredi izvor]

Hođo Masako rođena je 1157. godine, kao najstarije dete Hođo Tokimase, vođe uticajnog klana Hođo iz provincije Izu, i njegove supruge Hođo no Maki. Masakini roditelji bili su još uvek u tinejdžerskim godinama kada su je dobili, i odgajale su je dvorske dame i dadilje. Masako je rođena u periodu ratova i sukoba. U Kjotu, glavnom gradu Japana, Hogen pobuna bila je u punom jeku, gde su se zamonašeni car Toba i car Sutoku borili oko toga ko će biti sledeći car. Porodica Hođo je odlučila da ostane izvan pobune, iako je poreklom iz klana Taira, i samim time povezana sa carskom porodicom.

Za vreme Heiđi pobune, vođene 1159. godine, klan Taira, pod Taira no Kijomorijem, uz podršku zamonašenog cara Go Širakave, porazio je klan Minamoto, koji je bio pod vođstvom Minamoto no Jošitomoa. Jošitomo je pogubljen, dok su njegovi sinovi i kćerke, ili pogubljeni ili poslati u manastire. Od njegovih preživelih sinova Minamoto no Jošicune i Minamoto no Norijori bili su primorani da se priključe sveštenstvu, dok je Minamoto no Joritomo, u svojoj trinaestoj godini, poslat u izgnanstvo u Izu provinciju, u oblast Hođo Tokimase. Dok se to dešavalo, Masako je bila novorođenče. Taira klan, pod Kijomorijevim vođstvom, konrolisao je Japan.

Masako je bila najstarija od petnaestoro dece.[1] 1163. rođen je njen mlađi brat Jošitoki. Kasnije je dobila još jednog brata, Hođo Tokifusu. Masako je bila zainteresovana za jahanje, lov i ribolov, i uglavnom je jela je s muškarcima, a ne s majkom, sestrom i drugim ženama u domaćinstvu.[1]

Masako se udala za Joritomoa oko 1177. godine[2][3], protiv volje svog oca[1]. 1182. godine dobili su prvu kćerku O-Hime. Iste godine razočarani princ Moćihito, sin cara Go-Širakave, pozvao je članove Minamota koji su ostali u Japanu da svrgnu Taira klan. Moćihito je mislio da ga je Taira klan uskratio da presto ponudi caru Antokuu. Joritomo se smatrao vođom Minamoto klana i odazvao se na poziv princa Moćihita. Imao je punu podršku Hođo porodice, Tokimase i Masako. Centar Minamoto klana bio je u gradu Kamakura, istočno od Izua u provinciji Sagami.

Tako je započeo Genpei rat, poslednji rat između Minamota i Taire. 1180. godine, Masakin stariji brat Munetoki ubijen je u bici kod Išibašijame, a Jošitoki je postao naslednik klana Hođo. 1181. godine Taira no Kijomori je umro, ostavljajući Taira klan u rukama svog sina, Taira no Munemorija. Godine 1182. Masakin brat, Joštoki se oženio, a iste godine Masako i Joritomo dobili su svog prvog sina Minamoto no Joriea, koji će postati naslednik. Deset godina kasnije, 1192.godine, dobijaju još jednog sina, Minamoto no Sanetomoa.

Smrt muža, korupcija i porodična svađa (1199–1205)[uredi | uredi izvor]

Godine 1199, dva dana nakon što se zamonašio, Minamoto no Joritomo je preminuo[4]. Njegov sin Minamoto no Iorije nasledio ga je na funkciji šoguna. Budući da je imao samo osamnaest godina, Hođo Tokimasa se proglasio regentom. Masako je takođe imala jaku poziciju otkad joj je sin postao šogun. Pošto joj je muž umro, obrijala je glavu i tako postala budistička monahinja, primivši čin od sveštenika Gioja. Međutim, nije otišla da živi u manastir monaškim životom, već je nastavila da se bavi politikom. Ona, njen otac Tokimasa i njen brat Jošitoki stvorili su savet regenata za osamnaestogodišnjeg Jorijea, ali je on mrzeo porodicu svoje majke i preferirao je porodicu svoje žene, klan Hiki i tasta, Hiki Jošikazua.

Hođo Masako je čula zaveru koju su Jošikazu i Jorije pripremali, i Jošikazu biva pogubljen 1203.godine, dok se šogun Jorije teško razvoboleo i povukao u provinciju Izu. Ubijen je 1204. godine, po nalogu Tokimase, Masako o tome nije bio obaveštena. Tokom ubistava i čišćenja klana Hiki, Minamoto no Ićiman, Jorijev najstariji sin i naslednik, i Masakin unuk, takođe biva pogubljen jer je i sam bio deo klana Hiki.

Godine 1203, Masakin drugi sin, Minamoto no Sanetomo, postao je treći šogun sa Tokimasom na mestu regenta. Sanetomo je bio bliži svojoj majci nego što je bio njegov stariji brat i još uvek je bio maloletan kada mu je dodeljena uloga šoguna, nasuprot svome bratu, koji je bio prisiljen da abdicira jer je šogun Sanetomo u tom trenutku postao punoletan. Ipak, Masako i Jošitoki, naslednici Hođo Tokimase, bili su ljuti na svog oca, naročito nakon što je njihova majka Hođo no Maki umrla 1204. Iste te godine, muž Masakine sestre, Hatekajama Šigetada pogrešno je pogubljen po nalogu Tokimase čak i nakon što mu je čitava porodica potvrdila da Šigetada nije kriv za optužbe za izdaju. Hođo Tokimasa je 1205.godine bio najmoćniji čovek u Kamakuri.

Masako je čula glasine da Tokimasa planira da pogubi Sanetomoa i da ga zameni jednim od svojih saveznika, pa su Masako i Jošitoki odmah naredili Tokimasi da odstupi i povuče se u svešteničke redove ili će se, u suprotnom oni pobuniti. Hođo Tokimasa je abdicirao 1205.godine, i biva poslat u manastir Kamakura, gde se zamonašio, a onda nakon deset godina, 1215. i preminuo.

Kasnije godine (1205–1225)[uredi | uredi izvor]

Grobnica Hođo Masako Đufukuđi hram, Kamakura, Japan

Godine 1205, Minamoto no Sanetomo je bio na funkciji šoguna, i iako je Tokimasa svrgnut, položaj Hođo porodice je još uvek bio siguran. Masakin brat, Hođo Jošitoki, uspeo je kao regent šoguna Sanetomoa, dok je Masako bila na moćnoj poziciji pregovarača sa Dvorom. Godine 1218, regent Jošitoki poslao ju je da pita zamonašenog cara Go-Tobu može li šogun Sanetomo usvojiti jednog od njegovih sinova za naslednika. Go-Toba ju je odbio.

Godine 1219. dogodila se tragedija. Šoguna Sanetomoa pogubio je njegov nećak, mlađi sin Minamoto no Jorieja, koga su kasnije uhvatile trupe Hođo klana i sam je pogubljen. Tim postupkom, linija Minamoto je izumrla. Odlučivalo se ko će biti sledeći šogun, a Masako i regent Jošitoki konačno su se odlučili za Kuđo Joricunea, inače poznatog kao Fudživara no Joricune, koji nije bio odrasla osoba, već beba, a takođe nije ni iz Hođo, niti iz Minamoto, već iz Kuđo klana koji je bio deo klana Fudživara.

Godine 1221. zamonašeni car Go-Toba pobunio se protiv Hođo porodice, pokušavajući da vrati vlast caru. Regent Jošitoki i njegov najstariji sin Jasutoki napali su Kjoto i uspeli da povrate grad i proteraju zamonašenog cara Go-Tobu. Ovaj događaj poznat je kao Đokju rat iz 1221. godine.

Godine 1224. Hođo Jošitoki je umro od iznenadne bolesti. Nasledio ga je najstariji sin Hođo Jasutoki, koji je ujedno bio i Masakin nećak. Moćni klan Miura, koji je vodio Miura Jošimura, pokušao je da sruši Hođo vladu pod regentom Jasutokijem, Masako i šogunom Joritcuneom, ali Masako je požurila u pregovore. Miura je svrgnut, a regent Jasutoki postao je Hođo regent.

Godine 1225, Hođo Masako preminula je u 69. godini života. Zbog svog primera zatvorenog vladanja, bila je poznata kao ama-šogun, ili „monahinja-šogun“[1].

U fikciji[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Taira no Kijomori

Kamakura period

Fudživara klan

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d Frajdej, Karl F (2012). Japan emerging : premodern history to 1850. Boulder, Colorado. ISBN 978-0-8133-4561-1. OCLC 787849954. 
  2. ^ Sansom, Džordž. A History of Japan to 1334. Stanford University Press. str. 371. ISBN 9780804705233. 
  3. ^ Sato, Hiroaki (1995). Legends of the Samurai. Overlook Duckworth. str. 147—148. ISBN 9781590207307. 
  4. ^ Huej N., Robert (2002). The Making of Shinkokinshu. Harvard University Asia Center. str. 47. ISBN 9780674008533. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]