Hrvatsko-ugarska nagodba

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Hrvatsko-ugarska nagodba

Hrvatsko-ugarska nagodba je naziv za državnopravni akt iz 1868. godine kojim je Hrvatska ušla u državnu zajednicu sa Ugarskom i kojim su regulisani odnosi između dve države u dualističkoj Habzburškoj monarhiji. Nagodba je važila sve do sloma Austrougarske u Prvom svetskom ratu (1918).

Odredbe[uredi | uredi izvor]

Hrvatska pre nagodbe

Odredbama Hrvatsko-ugarske nagodbe, poslovi Hrvatske delili su se na: autonomne, zajedničke hrvatsko-ugarske i zajedničke poslove sa ostalim zemljama Habzburške monarhije. Prve su obavljali autonomni organi Hrvatske (Sabor, ban, zemaljska vlada, područni i mesni organi Hrvatske), druge (u prvom redu finansijsko-ekonomske) obavljali su zajednički organi: Središnji sabor sa dva doma. U zajedničke poslove Hrvatske sa ostalim zemljama Habzburške monarhije spadao je određivanje troškova za dvor, vojni poslovi i poslovi koji su se po Austro-ugarskoj nagodbi nalazili u nadležnosti Austrougarske. Obavljali su ih zajednički austrougarski organi (tzv. austrougarske delegacije i austrougarska vlada od tri člana: ministri vojske, spoljnih poslova i finansija). U sastav ugarske delegacije od 60 članova ulazila su samo 4 hrvatska zastupnika.

Nagodba je formalno priznavala državnu samostalnost Hrvatske, ali ju je istovremeno stavljala u zavisan položaj od Ugarske. O tadašnjoj Hrvatskoj ne može se govoriti kao o suverenoj državi. Sve odlike državnosti imala je samo Austrougarska. Hrvatska je do raspada monarhije sačuvala tri osnovna elementa državnosti: zasebnu državnu teritoriju, državno stanovništvo i posebnu organizaciju vlasti. Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe, Hrvatska i Ugarska bile su u odnosima dualizma.

Pod neprekidnim pritiskom opozicije, nekoliko puta dolazilo je do revizije nagodbe, ali je ona do kraja ostala element ugarske hegemonije nad Hrvatskom. Ukinuta je odlukom Hrvatskog sabora o otcepljenju Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije od Austrougarske od 29. oktobra 1918. godine.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]