Čitaonica ćuprijska

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Čitaonica ćuprijska
Ulica Svetog Save u Ćupriji
Osnivanje29. decembar 1868.
LokacijaĆuprija
Srbija

Čitaonica ćuprijska je osnovana 29. decembra 1868. godine u Ćupriji, na inicijativu i uz veliko zalaganje Antonija Pelivanovića, tadašnjeg predsednika ćuprijskog Okružnog suda, i brojala je 50 članova. Ciljevi ustanove istaknuti su u Štatutu Čitaonice Ćuprijske, koji je bio odobren u januaru 1869. godine. [1][2]

Danas u Ćupriji postoji Narodna biblioteka „Dušan Matić” Ćuprija.

Istorijat[uredi | uredi izvor]

Iz tri sačuvana dokumenta moguće je sastaviti izvesnu sliku o osnivanju i radu čitaonice u Ćupriji. Prema dokumentima, Čitaonica je osnovana 29. decembra 1868. godine i do januara 1869. je imala 50 članova.

Štatut Čitaonice Ćuprijske je odobren januara 1869, i u njemu su izloženi ciljevi ove ustanove. Ističe se da je cilj čitaonice da, pored toga što će imati na raspolaganju listove i knjige, imati javna predavanja, i da će se uz ujedinjenu omladinu truditi da koristi narodu. Drugi članovi štatuta cu slični pravilima koja y to vreme odobravaju ministarstva, te su redovna članarina i dobrovoljni prilozi, glavna materijalna baza za rad i opstanak čitaonice. Sadržaj i način oblikovanja članova Štatuta donosi novinu, mlade, obrazovane ljude koji žele da doprinesu razvoju svoje sredine.[2]


Broj članova se povećavao, pa je tako Čitaonica 1870. godine imala 62, a 1874. 85 članova. Ca ulogom od po 48 groša godišnje i prihodom od predavanja, Čitaonica je mogla 1874. godine da se pretplati na 22 naslova periodičnih publikacija, od kojih su dva bila na stranom jeziku. Od Srpskog učenog društva čitaonica je dobijala na poklon Glasnik, a knjige nije mogla da prijušti, pa je fond biblioteke Čitaonice bio siromašan - imala je samo 76 knjiga.[2]

Čitaonica ćuprijska nije radila za vreme ratova i obnovila se tek početkom 1881. godine, posle raspisa Ministarstva prosvete i Crkvenih dela. Prema poslednjem izveštaju o ovoj Čitaonici, nije imala članove ni prihode, nije bilo narudžbine novina, ali postojao je neznatan kapital u gotovini kao i neznatna oprema i malo pohabanih i neupotrebljivih knjiga. Opština nije ni na koji način pomagala Čitaonici. [2]

Statut[uredi | uredi izvor]

Prema statutu, cilj čitaonice je bio, pored toga što bi imala na raspolaganju časopise i knjige, da obrazuje narod, drži javna predavanja i što više koristi narodu. Član Čitaonice mogao je da bude svako ko je želeo napredak srpstva i naroda. Čitaonici je svaki član bio dužan da pomogne članarinom koju je plaćao tri meseca unapred. Imovina Čitaonice sastojala se od redovnih i dobrovoljnih priloga. Ukoliko bi se neki stranac zainteresovao za Čitaonicu, mogao je slobodno da joj pristupi. Čitaonicom je rukovodio predstavnik kog bi izabrali njeni članovi, a pored njega su birana i dva člana koja bi mu pomagala. Sve dok postoji društvena potreba za njom, Čitaonica će postojati. U slučaju da Čitaonica prestane s radom, njena imovina pripašće opštini, sve do onog trenutka kada se rad Čitaonice produži.

Statut je potpisao Antonije Pelivanović.[3]

Periodika[uredi | uredi izvor]

Periodika koju je čitaonica nabavljala:

Domaća[uredi | uredi izvor]

Strana[uredi | uredi izvor]

  • Leipziger Illustrierte Zeitung
  • Allemeine Augsburger Zeitung

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Vek i po Biblioteke u Ćupriji”. Narodna biblioteka „Dušan Matić“ Ćuprija. Arhivirano iz originala 29. 03. 2020. g. Pristupljeno 29. 3. 2020. 
  2. ^ a b v g Stamatović, Desanka (2011). Čitališta u Srbiji u XIX veku (2. dopunjeno izd.). Pančevo: Pančevo : Gradska biblioteka. COBISS.SR 182331660
  3. ^ Kovijanić, Gavrilo (1986). Tragom čitališta u Srbiji (1. izd.). Beograd: Narodna knjiga. COBISS.SR 41174028

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]