Aleatorni ugovori

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Aleatorni ugovori su vrsta ugovora kod kojih u momentu njihovog zaključenja nije poznata visina i uzajamni odnos prestacija, to jest ne zna se tačno ko šta prima i šta ko duguje.Za razliku od komutativnih ugovora kod aleatornih ugovora u trenutku zaključenja ne zna se za koju stranu će nastati pravo, a za koju obaveza kao i kolika će biti visina obaveza, već to zavisi od nekog neizvesnog i vremenski neodređenog događaja. Otuda i njihov naziv aleatorni od latinske reči alea što znači kocka.[1]

Aleatorni ugovori su na primer ugovor o opkladi-kad se u trenutku zakljucenja ne zna ko ce biti povjerilac a ko dužnik a visina obaveze je poznata, ugovor o osiguranju (neizvesno je da li će nastupiti osigurani slučaj) ili ugovor o doživotnom izdržavanju neizvjesno je kolika ce biti visina obaveza jedne strane a druge je poznata (ne zna se u momentu zaključenja koliko će trajati i kolika biti visina obaveze davaoca izdržavanja).Takođe po uslovima pod kojim je zaključen aleatoran je i ugovor o kupovini nade (emptio spei) gde se na primer ugovora prodaja budućih prinosa plodova neke njive (ne zna se da li ce obaveza jedne strane uopšte ostvariti i ako se ostvari ne zna se iznos a obaveza druge strane je pozata).

Praktični značaj podele ugovora na komutativne i aleatorne jeste taj što se na aleatorne ugovore ne primenjuju pravila o prekomernom oštećenju (laesio enormis) i tu važi pravilo "alea isključije leziju". Osim toga pojedini aleatorni ugovori kao što je ugovor o opkladi stvaraju prirodne obligacije (obligatio naturalis).

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Đorđe Nikolić. Obligaciono pravo, Priručnik za polaganje pravosudnog ispita. Beograd: Projuriš. ISBN 978-86-86105-13-4. 

Литература[uredi | uredi izvor]

  • Đorđe Nikolić. Obligaciono pravo, Priručnik za polaganje pravosudnog ispita. Beograd: Projuriš. ISBN 978-86-86105-13-4.