Browning 1910
Brauning M 1910 | |
---|---|
Vrsta | Poluautomatski pištolj |
Poreklo | Belgija |
Upotreba | |
Upotreba u | Belgija, Francuska, Holandija, Danska, Turska. |
Bojno delovanje | Prvi svetski rat, Drugi svetski rat, policijska upotreba |
Proizvodnja | |
Proizvođač | Fabrique Nationale de Herstal (FN) |
Varijante | M1910, M1910/22 |
Specifikacije | |
Masa | 0,59 kg |
Dužina | 153 mm |
Dužina cevi | 88 mm |
Kalibar | 9 x 17 i 7,65 x 17 mm |
Vrsta operacije | kratak trzaj zatvarača |
Način dejstva | poluautomatski |
Brzina paljbe | 20 met/min |
Brzina zrna | 580 ili 510 m/s |
Maks. ef. domet | oko 200 m |
Magacin | 6 ili 7 metaka |
Nišan | fiksni, mehanički. |
FN Model 1910 je poluatomatski pištolj sa dejstvom na principu kratkog trzaja zatvarača sa sakrivenim udaračem i povratnom oprugom smeštenom oko cevi, američkog konstruktora Džona Brauninga koji je proizvodila firma Fabrique Nationale de Herstal iz Belgije.
Razvoj[uredi | uredi izvor]
Za Džona Brauninga, ovaj pištolj je predstavljao uzgredan posao. Desetine modela njegovog raznog oružja su se već proizvodile kako u fabrici FN u Belgiji, tako i u fabrici Kolt (Colt Firearms) u Sjedinjenim Državama. Kako u „Koltu“ nisu bili zainteresovani za proizvodnju ovog modela, Brauning je odlučio da ga patentira i proizvodi samo u Evropi.
Predstavljen 1910, ovaj pištolj je uneo značajnu inovaciju – povratnu oprugu smeštenu oko cevi. Ova konstrukcija je postala standardna kod mnogih budućih modela među kojima su Walther PPK i ruski Makarov PM. Oružje je odlikovao standardni Brauningov trostruki sistem obezbeđenja, u Evropi poznat kao „triple surete“, sa posrednom, neposrednom i mehaničkom kočnicom. Ovo je u praksi značilo da oružje ne može da opali ako mu je izvađen okvir, ako rukohvat nije čvrsto stegnut i ako se ne otkoči. Oružje je za to vreme bilo izuzetno kompaktno. Bilo je dostupno u kalibrima 9 x 17 mm („kratka devetka“ ili .380 ACP) sa okvirom od šest metaka i 7,65 x 17 (.32 ACP) sa okvirom od sedam metaka. Model je bio u proizvodnji sve do 1983.
Rasprostanjenost i primena[uredi | uredi izvor]
Ovaj pištolj je zbog svoje kompaktnosti i napredne konstrukcije, a posebno zbog izuzetne bezbednosti, bio prirodan izbor za policijske i žandarmerijske snage širom Evrope. Za samo nekoliko godina od početka proizvodnje, pa do izbijanja Prvog svetskog rata, već je bio u naoružanju policija Belgije, Holandije i Danske, a nakon njegovog završetka, njegova primena se proširila i na mnoge druge zemlje.
Sarajevski atentat[uredi | uredi izvor]
Četiri pištolja marke Brauning Model 1910, kalibra 9 h 17 mm, serijskih brojeva 19074, 19075, 19120 i 19126[1] je Milan Ciganović, službenik Srpskih državnih železnica, blizak majoru Vojislavu Tankosiću, 14/27. maja, u kafani „Žirov venac“, na trgu Zeleni venac, predao Gavrilu Principu, Nedeljku Čabrinoviću i Trifku Grabežu.[2]
Sva četiri pištolja su uvezena 20. novembra/3. decembra 1913. iz Belgije, preko firme „Duse-Beograd“, čiji je vlasnik bio Šarl Matje Duse. Od Dusea je Ciganović pištolje kupio ili dobio 13/26. maja 1914. godine.[3] Duse je inače bio jedan od prvih dobavljača ovog modela pištolja. U fabrici u Belgiji je serijska proizvodnja u kalibru 7,65 h 17 mm započela u drugoj polovini 1912, a Duse ga je prodavao od novembra 1912. Kalibar 9 h 17 mm je počeo da se proizvodi krajem 1912. godine. Osim što se bavio uvozom i prodajom oružja, Duse je radio kao učitelj borenja na Nižoj školi Vojne akademije.[3]
Pištolj sa serijskim brojem 19075 je oduzet od Gavrila Principa na Vidovdan 28. juna 1914. godine, na licu mesta, nakon što je izvršio atentat na austrougarskog nadvojvodu Franca Ferdinanda,[4] dok su ostali pištolji pronađeni tokom istrage: pištolj Trifka Grabeža 4. jula pod krovom poljskog toaleta u kafani Gavre Crnogočevića, pištolj Vase Čubrilovića 5. jula u grmlju u parku kod vladine zgrade „Musala“, a pištolj Cvjetka Popovića 9. jula, u podrumu kuće Prosvetnog saveta u ulici Ćumurija.[2]
Policija je uredno zapisala serijske brojeve pronađenog oružja, ali tokom čitavog procesa istražni organi nisu pokušali da otkriju njihovo poreklo, već su se po toj temi zadovoljili izjavama optuženih.[5]
Nakon završenog Sarajevskog procesa, sva četiri pištolja su bila izložena u holu zgrade Zemaljske vlade (Musale) u Sarajevu, zajedno sa drugim predmetima vezanim za atentat. Nakon zatvaranja izložbe, većina predmeta je predata Vojno-istorijskom muzeju u Beču (nem. Heeresgeschichtliches Museum), između ostalih, navodno su predata i tri pištolja, dok je pištolj koji je koristio Gavrilo Princip zadržao isusovac Anton Puntigam, pod izgovorom da će otvoriti muzej posvećen Francu Ferdinandu, što na kraju ipak nije učinio.[5] Puntigam se predstavljao kao veliki prijatelj prestolonaslednikove porodice. Bio je prisutan tokom čitavog Sarajevskog procesa i čak pokušao da utiče na njegov tok. Nakon Puntigamove smrti, 1926. godine, pištolji su po svemu sudeći ostali zaboravljeni u depou sedišta jezuitskog reda u Beču, umesto u muzeju.[6]
Juna 2004. je objavljena senzacionalistička vest da je povodom obeležavanja devedesetogodišnjice atentata i početka Velikog rata, otac Tomas Nojlinger, arhivar iz sedišta jezuitskog reda u Beču svečano uručio direktoru bečkog Vojnoistorijskog muzeja u Beču, tri pištolja, naglašavajući da je onaj sa brojem „19074 pripadao Gavrilu Principu“[7][8], zajedno sa košuljom Franca Ferdinanda i buketom koji je ukrašavao pojas Sofije Hotek.[9] U muzeju su se do tada već nalazili izloženi lažni pištolji, predstavljeni kao originalni. Radi se o primercima istog modela, ali kasnije godine proizvodnje (1929).[10]
Razlog ustupanja tako važnih predmeta privatnom licu ostao je neshvatljiv, pogotovo imajući u vidu navedenu namenu njihovog zadržavanja, s obzirom da su postavke o Francu Ferdinandu već postojale.[7]
Pištolj sa serijskim brojem 19075, iz kog je pucano na Sofiju Hotek i Franca Ferdinanda, do sada nije pronađen.[6]
Varijante[uredi | uredi izvor]
Nakon Prvog svetskog rata, Ministarstvo Vojske i mornarice Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca je raspisalo međunarodni konkurs za nabavku novog pištolja. Fabrika FN je pobedila na konkursu sa modelom 1910, ali je naručilac zahtevao da se pištolju produži cev zbog veće preciznosti i da se kapacitet okvira poveća za dva metka. Ovako izmenjeni model 1910 nosi oznaku 1910/22, i mada se zasniva na istoj konstrukciji, mnogi stručnjaci ga zbog opsežnih prepravki smatraju drugim modelom oružja.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Bogdanović 2014, str. 17.
- ^ a b Bogdanović 2014, str. 13.
- ^ a b Bogdanović 2014, str. 18.
- ^ RTS:„Vremeplov (25. jul 2012)“, 25. jul 2012 pristup 8.5.2013
- ^ a b Bogdanović 2014, str. 14.
- ^ a b Bogdanović 2014, str. 20.
- ^ a b Bogdanović 2014, str. 19.
- ^ Guns & ammo: „The Deadliest Handgun in History?“, Garry James, 3.11.2011, pristup 8.5.2013(jezik: engleski)
- ^ Panaustria: „Virtualna izložba“ - Parterre, Franz Josef, Sarajewo, pristup 8.5.2013(jezik: nemački)
- ^ Bogdanović 2014, str. 16.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Bogdanović, Branko (2014). Kusturica, Emir, ur. „Oružje sarajevski atentatora” (PDF). Istorijske sveske. Višegrad - Andrićgrad: Andrićev Institut. 6. ISSN 2303-5293. Arhivirano iz originala (PDF) 20. 06. 2016. g. Pristupljeno 24. 9. 2017.
- Modern Firearms - Handguns - Browning 1910, 1922 and 380
- French and World Guns, Pistols, Revolvers, Rifles Since 1800.
- Vojta, Jira T. in AutoMag, Volume XXXII, Issue 10, January 2000, pp. 231–233.