Serološka dijagnostika virusnih infekcija

С Википедије, слободне енциклопедије
Serološka dijagnostika virusnih infekcija
Jedan od najčešćih seroloških testova je ELISA
MeSHD004797

Serološka dijagnostika virusnih infekcija je serološka tehnika koja se zasniva na dokazivanju virusspecifičnih antitela u serumu inficirane osobe.[1][2]

Serologija[уреди | уреди извор]

Termin serologija je složenica nastala od latinske reči sero, što znači serum i grčke reči logia, što znači nauka. Reč je o medicinskom pojmu koji se koristi da označi nauku o krvnom serumu i njegovoj upotrebi.[3]

U praksi pojam serologija se obično odnosi na medicinsku dijagnostiku antitela u serumu, odnosno otkrivanje antitela koja se formiraju kao odgovor na infekciju protiv nekog stranog proteina ili mikroorganizma.[4]

Primena[уреди | уреди извор]

IgG i IgM diagnostički test za kovid 19

Serološki testovi se najčešće primenjuju u dijagnostici akutnih infekcija ili za utvrđivanje imunskog statusa osobe prema određenom virusu.[5]

Serološka dijagnostika je značajna za viruse koji se teško kultivišu ili je metoda izolacije dugotrajna i komplikovana.[6]

Serološka istraživanja često koriste i epidemiolozi za utvrđivanje prevalencije bolesti u populaciji. Takva istraživanja se ponekad obavljaju slučajno, uz testove anonimno uzetih uzoraka za neke druge medicinske testove.

Tehnika[уреди | уреди извор]

Serološka dijagnostika se bazira na praćenju titra specifičnih antitela koja se javljaju u odgovoru na virusnu infekciju. Prva antitela koja se pojavljuju u serumu inficirane osobe su IgM klase i mogu se detektovati već nekoliko dana od početka infekcije. Neki od klonova aktiviranih B limfocita potom počinju da produkuju IgG antitela koja se pojavljuju u serumu 7-15 dana posle početka infekcije. Količina obe klase antitela se povećava u odgovoru na infekciju i dostiže maksimalni nivo oko 6. nedelje od početka infekcije. Virus specifična IgM antitela nakon toga počinju da opadaju i ne mogu se detektovati posle 3 meseca. Za razliku od njih IgG antitela perzistiraju čitavog života i odgovorna su za doživotni imunitet prema određenom virusu.[7]

Uzorak[уреди | уреди извор]

Uzorak za serološku dijagnostiku dobije se uzimanjem približno 5 ml venske krvi. Pema preporukama krv je najbolje uzeti natašte.

  • Uzorkovana krv drži se na sobnoj temperaturi do formiranja koaguluma.
  • Nakon formiranja koaguluma, uzorak se centrifugira, a zlatno žuti supernatant (serum) odvaja se u sterilnu epruvetu.
  • Odvojeni serum stavlja se u hladnjak na 2-8ºC do testiranja (nekoliko dana). Za duže čuvanje treba serum zamrznuti.

Dijagnostika kod pacijenata sa aktivnom virusnom infekcijom[уреди | уреди извор]

Virusna infekcija se dijagnostikuje na osnovu:[8]

  • prisustva virus specifičnih IgM antitela (IgG može, ali ne mora biti prisutan);[9]
  • porasta titra antitela u parnim uzorcima seruma u periodu između akutne faze bolesti i faze oporavka, ili - visokog titra antitela u rekonvalescentnoj fazi bolesti.

Dijagnostika kod pacijenata sa preležanom infekvcijom[уреди | уреди извор]

Preležana infekcija, odnosno specifičan imunitet, dijagnostikuje se na osnovu detekcije samo virus-specifičnih IgG antitela.

Dijagnostika kod pacijenata sa reinfekcijom[уреди | уреди извор]

Serološka dijagnostika kod pacijenata sa reinfekcijom ili reaktivacijom stare infekcije je komplikovanija u odnosu na dijagnozu inicijalne infekcije. U oba slučaja infekcija se javlja kod osoba koje već imaju pozitivan nalaz specifičnih IgG antitela, s tim što u reinfekciji dolazi do porasta samo titra specifičnih IgG antitela u odsustvu IgM antitela, dok u toku reaktivacije latentne infekcije, kao u slučaju herpesvirusa, dolazi do porasta nivoa specifičnih IgM i IgG antitela.[10]

Dijagnostika kod pacijenata sa hroničnom virusnom infekcijom[уреди | уреди извор]

U hroničnim virusnim infekcijama, kao što su infekcije izazvane HIV i HTLV I i HTLV II, i hepatitis C virusom (HCV) pozitivan nalaz antitela, bez obzira na njihovu klasu, uvek ukazuje na aktivnu virusnu infekciju.[11][12]

Dijagnostička primena seroloških testova[уреди | уреди извор]

Dijagnostička primena seroloških tehnika.[13]
Test Pimeri primene testa
Fiksacija komplementa.[12]
  • Detekcija antitela specifičnih za respiratorne viruse
ELISA.[14]
  • IgG/IgM antitela - rubela, morbili, mumps, HIV, hepatitis A
  • Antigeni - HBs u serumu, norovirusa i rotavirusa u stoliici
Imunofluorescencija.[15]
  • IgG/IgM antitela - EBV,VZV
  • Antigen – RSV, influenca i drugi respiratorni virusi u respiratornim sekretima
Aglutinacija
  • Antitela - rubela, toksoplazma
  • Antigen - rotavirus, norovirus
Vestern blot i
rekombinantni imunovezujući eseji
  • Potvrdni za HIV i HCV

Serološka dijagnostika u istraživanju[уреди | уреди извор]

U aprilu 2020. godine Justin Trudeau formirao je kovid 19 imunitetnu radnu grupu, čiji je mandat da izvrši serološko istraživanje u dijagnostici koja se nametnula kao neophodna usred pandemije kovida 19.[16][17]

Izvori[уреди | уреди извор]

  1. ^ Kudesia G, Wreghitt. Clinical and Diagnostic Virology. Cambridge University Press, 2009.
  2. ^ Mlinarić-Galinović, G., Ramljak-Šešo, M. i sur.: Specijalna medicinska mikrobiologija i parasitologija, Merkur A. B. D., Zagreb, 2003
  3. ^ Arsenović Ranin N, Stojić Vukanić Z, Bufan B. Priručnik za praktičnu nastavu iz imunologije i imunohemije, Farmaceutski fakultet u Beogradu 2007.
  4. ^ „Serologija - serološki testovi - dijagnostika antitela u serumu”. Medigroup (на језику: српски). Приступљено 19. 1. 2021. 
  5. ^ Krstić Lj, Medicinska virusologija, drugo izdanje, 2000.
  6. ^ V. Presečki i sur: Virologija, Medicinska naklada, Zagreb, 2002
  7. ^ Winn W, Allen S, Janda W, Koneman E, Procop G, Schreckenberger P, Woods G. Koneman's Color Atlas and Textbook of Diagnostic Microbiology. 6th ed. Lippincott Williams & Wilkins, 2006.
  8. ^ S. Kalenić, E. Mlinarić-Missoni : Medicinska bakteriologija i mikologija., Merkur A. B. D., Zagreb, 2001.
  9. ^ „Autoantibodies | Lab Tests Online”. labtestsonline.org. Приступљено 19. 1. 2021. 
  10. ^ Richard A. McPherson; Matthew R. Pincus (6 September 2011). Henry's Clinical Diagnosis and Management by Laboratory Methods. Elsevier Health Sciences. pp. 714–5. ISBN 978-1-4557-2684-4.
  11. ^ Storch GA. Diagnostic Virology. In: Knipe DM, Howley PM. Fields Virology. 4th ed. Lippincott Williams & Wilkins, 2001: 493-531
  12. ^ а б „Fiksacija komplementa histoplazme - Enciklopedija - 2021”. cc-inc (на језику: хрватски). Приступљено 2021-01-19. 
  13. ^ Nevena Arsenović-Ranin, Marina Milenković, Zorica Stojić-Vukanić, Imunološke i molekularne tehnike u laboratorijskoj dijagnostici virusnih infekcija, Arh.farm. 2010;60: pp. 1257
  14. ^ Engvall, E (1972-11-22). "Enzyme-linked immunosorbent assay, Elisa". The Journal of Immunology. 109 (1): 129–135. ISSN 0022-1767. PMID 4113792.
  15. ^ „Imunofluorescencija”. Lekar info. Приступљено 19. 1. 2021. 
  16. ^ „WHO set pandemic response back by 2-3 weeks, says doctor on new federal task force | CBC News”. CBC (на језику: енглески). Приступљено 2021-01-19. 
  17. ^ „Prime Minister announces new support for COVID-19 medical research and vaccine development”. Prime Minister of Canada (на језику: енглески). 1. 1. 1970. Приступљено 19. 1. 2021. 

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]

Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje
u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja).