Разговор:Хрватска/Архива 3

Архива 1

Архива 2

Архива 3

Коментар

Ne mogu da verujem i da i vi sebi dozvoljavate falsifikate. Za hrvatsku stranicu to nije čudno, ali makar ovde ne mora da se čita o nekakvim ugarsko-hrvatskim unijama i ugarsko-hrvatskim kraljevima, koji postoje samo u mašti novokomponovanih predstavnika istorijske nauke u toj zemlji. Tim pre što takvih pojmova nema u delima bilo kog ozbiljnog istoričara u Evropi i na svetu.--Mutimir (разговор) 23:33, 23. јул 2013. (CEST)

Текст

Crkva Gospe od Spilica dobila je ime po manjim pripećcima na mjestu gdje je sagrađena. Gradnja je počela na zemljištu koje je graditeljima darovao Frano de Pelegrinis na samom početku 16. stoljeća. Po arhivskoj dokumentaciji može se vidjeti da 1521. još nije bila dovršena i da su joj graditelji tijekom gradnje povećali dimenzije. U njenom izgledu miješaju se gotika, renesansa i barok. Njen središnji i najstariji dio sagrađen je u prvoj polovini 16. st. te nosi obilježja prijelaznog gotičko-renesansnog stila. Glavna vrata imaju ižlijebljene dovratnike na kojima su dva polukapitela koji pridržavaju nadvratnik. Iznad vrata je polukružna, jednostavno profilirana luneta ukrašena zupcima. Renesansan je i okrugli prozor pročelja, dok je vitka preslica s trima zvonima najviša u Dalmaciji. U crkvene lađe ulazi se kroz dvoja barokna vrata iznad kojih su dvokrilni zabati, a nad njima okrugli prozori. Unutrašnjost crkve podijeljena je u tri lađe širokim polukružnim lukovima na zidanim stupovima. Time je postignuto jedinstvo prostora osvijetljenog dugim uskim prozorima romaničko-gotičkog izgleda od kojih su neki vjerojatno preneseni sa starih zidova iz 16. st. Prvotni izgled oltara kasnorenesansnog stila uklonjen je početkom 19. st. Od oltarnog poliptiha koji je izradio čuveni mletački slikar Girolamo da Santacroce, sačuvan je središnji dio na kojem je prikazana Bogorodica s Djetetom na prijestolju, sv. Ivanom Krstiteljem, svetim Petrom, a nad svime se nalazi Bog Otac.

Kasnobarokna Crkva svetog Ciprijana i Justine sagrađena je 1742. godine u istočnom dijelu Visa, u predjelu Kut. Na ovom mjestu postojala je crkva podignuta početkom 15. st., a čiji se ostatak vidi u stražnjem dijelu današnje crkve sa zazidanim otvorom gotičkog prozora. Plošno pročelje crkve pokazuje kasnobarokne ukrase koji se prepliću s ponekim gotičkim motivom. Obli i četverolisni prozori prepliću se s baroknim volutama na trokutnom zabatu. Graditelji su sa sedam prozorčića i nišom unutar koje se nalazi kip mučenika sv. Ciprijana uresili gornji dio pročelja koji završava obrubom izvedenim polegnutim i nanizanim volutama. U donjem dijelu uz portal, nalaze se plitki pilastri iznad kojih su ruže. U unutrašnjosti crkve nalazi se prostrana apsida i dvije bočne kapele koje tlocrtu crkve daju križni oblik, no to je jedva zamjetno zbog plitkosti kapela. Strop crkve je drven i bogato kasetiran s ukrasima rombova sa stiliziranim cvjetovima, a u središte je umetnuto platno s prikazom Stvoritelja. Uz crkvu je zvonik građen kad i crkva. Urešen je kao i pročelje crkve vodoravnim pojasevima, četverolisnim otvorima, reljefnim ružama, anđeoskim glavama, eliptičnim prozorima i završnim vazama. Ima i puškarnice okrenute prema luci, što znači da su graditelji dominantni položaj htjeli iskoristiti i u obrambene svrhe.

Crkva svetog Jurja sagrađena je u 11. stoljeću na malom poluotočiću na ulazu u duboki Viški zaljev. Po njoj se Viški zaljev u srednjem vijeku nazivao lukom sv. Jurja, otočić na ulazu u zaljev Škojem sv. Jurja, a s istočne strane crkve je Jurjevo brdo. Zaštitnik grada Visa upravo je sveti Juraj. Crkva je vremenom doživljavala različite preinake, pa sada izgled njenog pročelja na kojem su vrata proširena i nadodana dva manja prozora više pokazuje stilska obilježja 16. st. nego ona izvorna. Unutar crkve zidovi su raščlanjeni lezenama, dok se u svodu crkve nalaze ugrađene dvije bizantske amfore. Apsida crkve je polukružna i u njoj se nalazi oltar koji je u 17. st. zamijenio stari. Tijekom 15. st. u njoj su živjeli pustinjaci čiji su grobovi pronađeni oko crkve.

Kulu Perasti, kaštil, sagradio je Vicko iz Perasta u Boki kotorskoj 1617. godine. Dopuštenje gradnje zatražio je od generalnog providura, a dobio ga je 16. децембра 1616. O graditelju Vicku iz Perasta nema puno podataka. Najranija isprava koja ga spominje je iz 1587., u kojoj mu se spominje i obitelj, a njega se uvijek oslovljava gospodinom (ser, dominus). Živio je u viškom naselju Luka u vlastutoj kući uz kulu, a umro je 1622. Kulu je sagradio na vlastitoj zemlji za zaštitu za sebe i druge Višane od mogućih turskih napada na Vis. Zidovi kule podijeljeni su vodoravnim vijencima, a unutar zidnih ploha nalaze se otvori za topove i puškarnice. Na kutevima kule nalaze se četverokutne stražarnice koje stoje na konzolama, a krovni dio im je ukrašen akroterijima. U kulu se ulazilo kroz vrata na prvom katu, koja su s Perastijevom kućom bila povezana drvenim mostom. Kako su to bila jedina vrata, sva oprema za kulu unošena je preko drvenog mosta kroz njih. Kula je bila naoružana manjim brončanim topovima koji se u ispravama spominju u 17. i 18. st. Oko kule bilo je zabranjeno graditi zidove, kuće i druge objekte koji bi priječili obrambeno djelovanje topova koji su se nalazili u njoj.

Palača Gariboldi sagrađena je 1552. godine kao renesansna gospodarsko-ladanjska kuća. Frane Gariboldi je početkom 16. stoljeća doselio iz Milana u Hvar, postao hvarski građanin, stekao kuću i dućan u prometnom dijelu Hvara i grobno mjesto u franjevačkoj crkvi. Na Visu je imao svoje posjede pa je uskoro dao sagraditi palaču na čijem je vanjskom visokom pročelnom zidu iznad portala postavio natpis u kojem ističe da je građanin Hvara milanskog podrijetla. LAVS DEO FRANCISCVS GARIBOLDVS MEDIOLANENSIS NVNC CIVIS LESINAE PRO SE IPSO AC FILIIS ET HEREDIBVS SVIV HOC OPVS CONSTRVXIT MDLII. Iza ogradnog zida nalazi se popločano dvorište koje je kasnije diobama pregrađeno i skraćeno, a u njemu se nalazi i bunar. Kućno pročelje raščlanjeno je profiliranim prozorima i obrubljeno kamenim vijencem krova urešenim kamenim akroterijima u obliku kugle. U prizemlju se nalazi konoba, a od prizemlja do središnjih vrata naprvom katu vode kamene stube iznad kojih je latinski natpis. GLORIA LAVS ET HONOR TIBI SIT CHRISTE REDMEPTOR. Nad vratima je istaknut reljefni grb u čijem polju se nalaze utvrda i četiri zvijezde, a s obje strane su inicijali Franina imena F.G.

Palaču na Visu sagradio je poznati hrvatski književnik, dramski pisac i pjesnik Marin Gazarović, autor Murata Gusara, Ljubice i drugih djela. Tu se odmarao i nadzirao svoje posjede kao što su to radili mnogi dalmatinski plemići na svojim priobalnim posjedima. Ljetnikovac s dvorištem bio je dovršen prije posljednjeg desetljeća 16. stoljeća, ograđen je visokim zidom, a na renesansnom portalu stoje Gazarovićevi stihovi na hrvatskom jeziku. PRIN NER CHIES CA PROCIN OSTAVI HIMBE VAN CA OBECHIASC VCIN AC HOCH BIT VIROVAN VIROM XIVE OV VICH DRAGYE VIRAN SLVGA YER CA TVRDI COVICH TVRDI ZA ZLA DRVGA. Gazarovićeva palača sagrađena je u zakašnjelom renesansnom slogu. U prizemlju se nalazi konoba osvijetljena malim čertvrtastim prozorima, a s vanjske strane su se nekoć nalazile stube koje su bile naslonjene uz pročelje i penjale se do ulaznih vrata prvog kata na kojem se nalazio stan književnika. Unutrašnjost stana potpuno je izmijenjena naknadnim gradnjama, a od izvornog oblika vide se dijelovi kamenog renesansnog umivaonika koji su imale mnoge dalmatinske kuće u razdoblju od 15. do 18. st. Sred pročelja je Gazarovićev grb okružen sirenama, a na vrhu zmaj raširenih krila kojeg je književnik vlastoručno isklesao.

Renesansno-barokna jednokatnica obitelji Prdvarić nalazi se u viškom predjelu Kut uz more, a sagrađena je u kasnom 16. stoljeću. Na sjevernom pročelju nalazi se dugi balkon s kamenom ogradom od neobično stiliziranih ukrasa koji imaju izgled uspravnih i okrenutih kamenih vaza. Balkon se prostire duž cijele širine sjevernog pročelja. Na ovom pročelju nad balkonom nalazi se grb renesansno-baroknog okvira iz 16-18. st. koji se nalazi i iznad kućnih vrata. Postojao je i treći grb koji je sada skinut s kuće. U središnjem polju grbova podijeljenog pojasom koji se lomi pod pravim kutem nalaze se tri zvijezde, a s donje strane pojasa polumjesec. Na vrhu grba je anđeoska glava. Na zabatu južnog zida palače nalazi se urezano cvijeće i mali lik nage žene s vrpcom, nalik alegoriji Sreće. U prizemlju palače nalazila se konoba, a na katu središnja dvorana između pokrajnih soba u koje se ulazi kroz vrata kamenih profiliranih okvira. U dvorani natkritoj drvenim stropom koji se oslanja na kamene konzole, nalaze se profilirana kruna bunara i veliki zidni umivaonik s dvjema kamenim policama na bočnim konzolama ukrašenim ljiljanima a pri dnu s maskeronom u reljefu, tipičnim ukrasom za dalmatinske zidne umivaonike u razdoblju od 16. do 18. st.

Tvrđavu Vis izgradili su Britanci kada je habsburška vlast predana Francuzima kao posljedica mirovnog ugovora nametnutog od strane Napoleona. Plašeći se da će Napoleon daljnjim prodorom pretvoriti Jadran u francusko jezero čija je vojna moć dodatno povećana i u ratu zaposjednutim brodovima venecijanske flote, kraljevska mornarica je zajedno s pješačkom bojnom i topničkom opremom poslana pomoći u sprječavanju ostvarenja Napoleonovih ambicija. Britanci su rado posjećivali otok Vis zbog čiste vode sigurnih sidrišta godinama prije nego su na njemu izgradili svoje obrambene utvrde. Nakon što su Francuzi napavši Vis znatno oštetili grad 1811. godine kao i trgove i brodove usidrene u luci odlučeno je da je Visu potrebna dodatna obrana u cilju sprječavanja daljnjih napada. Početni temelji obrane uspostavljeni su na otočiću Hostu koje su sačinjavala dva 18 funti teška topa postavljena kamenom postolju. Gradnja tvrđave George započela je 1812. naredbom britanskog guvernera pukovnika Robertsona koji je smatrao da je luci potrebna bolja zaštita. Zamišljena kao pješačka i lakotopovska utvrda izgrađena je tako da je povezana s kulama Martello, Bentick i Robertson u pozadini kao i s tvrđavom Wellington smještenom u zaljevu nasuprot tvrđave George. Poput utvrda na otočiću Host, kule Martello mogle su zaprimiti velike topove koji su lako onemogućavali protivničkim brodovima približiti se zaljevu. Tvrđava George kao i obrambene kule Martello, Bentick i Robertson izgrađene su pod nadzorom kapetana Henrysona gdje se kao radna snaga pri izgradnji koristila pomoć lokalnog otočnog stanovništva i koje je ostalo pod nadleštvom vojske dok je oružana jedinica na otočiću Hostu ostala pod nadleštvom britanske kraljevske mornarice. Izgradnja svih obrambenih kula i utvrda dovršena je 1813., a dvije godine kasnije sve su predane Habsburškoj Monarhiji koja je polako počela preuzimati položaje na Jadranu kao posljedicom slabljenja Napoleonova utjecaja u regiji.

Crkva i samostan svetog Jere sagrađeni su na Prirovu početkom 16. stoljeća. Pročelje crkve sagrađeno je od mramora uzetog s obližnjih ostataka antičke Isse, prvenstveno rimskog kazališta nad kojim je podignut franjevački samostan. Vrata crkve su jednostavno profilirana i urešena plitko isklesanim ružama, a nad njima je luneta. Malo iznad sredine crkvenog pročelja nalazi se gotičko-renesansni prozor u obliku koluta, okružen ovulima. Na bočnim sjevernim vratima nalazi se nedovršeni reljef stigmatizacije.

Gospina batarija glavna je utvrda koju je sagradila Austrija početkom XIX. st. u gradu Visu i nazvala ju Levarman. Kada su Talijani zaposjeli otok preimenovana je u Batteria della Madona, danas se naziva Gospina batarija. Utvrda je imala bateriju od osam topova smještenih na visokom nasipu obzidanom kamenim zidom. Ispod nasipa su se nalazila skladišta i tamnice. U Viškoj bici 1866. talijanska oklopnjača Formidabile kojom je zapovijedao admiral Simone Antonio Pecoret de Saint-Bon uplovila je u višku luku s još tri manja broda i s utvrdom započela topnički dvoboj koji je završio tako da se je talijanska oklopnjača zapalila i morala se je tako brzo povući da ni sidro nije stigla izvući.

Utvrda je opkoljena jarkom dubokim oko dva metra, a obrambeni zidovi su nakošeni i izgrađeni od obrađenog kamena. Ulaz u utvrdu nalazi se s istočne strane, izgrađen je lučno, s bunjasto obrađenim kamenom. U utvrdu se ulazilo preko pomičnog drvenog mosta, u prostrano pravokutno dvorište na čijem kraju se nalazi bunar za opskrbu vodom. Sa sjeverne strane dvorišta nalazi se visok nasip obzidan visokim kosim zidom nad kojim su nekoć bili smješteni topovi. Ispod nasipa je parabolični kameni svod sa skladišnim prostorima i tamnicom. S južne strane je glavna zgrada s prizemljem i katom u kojoj su bili smješteni zapovjedništvo otoka i vojarna za časnike i vojnike.

Danas je utvrda kulturno središte otoka u kojemu se održavaju izložbe, kazališne predstave, pjesničke večeri. U njoj je smještena Arheološka zbirka Issa, hidroarheološka zbirka, arheološko–etnografska i kulturnopovijesna izložba. Izloženi su predmeti vezani uz ribarstvo, brodogradnju, vinogradarstvo, prijevoz robe te suvremenu povijest.— Претходни непотписани коментар оставио је корисник August Dominus (разговор • доприноси) | 26. август 2015. у 13:26

Шта је писац овим хтео да каже --Drazetad (разговор) 15:42, 26. август 2015. (CEST)

Још једна провокација нама познатог уредника... Али ја бих то оставио. --CarRadovan (разговор) 15:50, 26. август 2015. (CEST)

Etimologija imena države

Ni dan danas, posle mnogo vremena od nastanka imena - Hrvati, a potom i Hrvatska, niko nije, niti se ozbiljnije potrudio da utvrdi poreklo i značenje istog.

Konstantin Porfirogenit u svom čuvenom delu - De administrando imperio, o Hrvatima kaže: Njihova zemlja je bila podeljena na 11 oblasti, a one su: Hlebiana, Tzenzena, Emota, Pleba, Pesenta, Parathalasia, Brebere (Bribir?), Nona, Tnena, Sidraga i Nina, a njihov župan ima (u vlasti) i Kribasan (Krbava), Litzan (Lika) i Goutzeska (Gacka).

Krbava (latinski: Corbavia) je geografski pojam u savremenoj Republici Hrvatskoj, sastoji se od kraških polja - Krbavskog polja i Krbavice. Kroz Krbavsko polje protiču reke Krbava i Krbavica. Kribasan, to ime toga predela u vreme Romejskog carstva je latinskog porekla, najverovatnije je u istom postojao i istoimeni grad. Sloveni su taj predeo zvali Krbavom, dok su Romeji kasnije s vremenom, po padu Dalmacije i Zagorja (Transmontana) pod Kraljevinu Mađarsku, u periodu 1091-1105 god., taj predeo zvali Crovatia, koji beše u sastavu Kneževine Dalmacije, države dalmatskog kneza Branimira (879-892). Romejsko Kribasan je postalo grčko Horvatia i romejsko Cro(v)atia, (prelaskom K u H, B u V i S u C, dok je sufiks -an, zamenjen sufiksom -ia) i od imena tog predela i toponimskog imena slovenskog življa s tog prostora, koje je sticajem okolnosti deformisano i izvrnuto, a potom transkribovano na srednjevekovni južnoslovenski (srednjevekovni srpski), nastalo je ime za narod i državu (Hrvati i Hrvatska).

Bez sumnje, tako je nastalo hrvatsko ime, a ne po avarskom kanu Kubratu Dulu, kog Hrvati prisvajaju od Bugara i izvrću da je on osnivač Hrvatske i rodonačelnik prve hrvatske dinastije, iz koje su tobože bili knez Borna i Ljudevid Posavski. O tome da su Hrvati potekli od Ilira, Persijanaca, Gota i sl., a da zapravo nisu Sloveni, o tome tek nema govora.

Markon Padrino (разговор) 21:25, 22. новембар 2021. (CET)