Nacionalni Park Tores del Pajn

Координате: 51° 0′ 0″ S 73° 0′ 0″ W / 51.00000° Ј; 73.00000° З / -51.00000; -73.00000
С Википедије, слободне енциклопедије
(преусмерено са Nacionalni Park Torres del Paine)
Nacionalni park Tores del Pajne
IUCN kategorija II (nacionalni park)
Tornjevi i rogovi Pajna
LokacijaMagalanes regija, Čile
Najbliži gradPuerto Natales
Koordinate51° 0′ 0″ S 73° 0′ 0″ W / 51.00000° Ј; 73.00000° З / -51.00000; -73.00000
Površina181.414 ha (448.280 acres)[1]
Osnovan13. maj 1959 (1959-05-13)
Posetioci252.447[2] (in 2016)
Upravno teloKorporacija nacionalnih šuma

Nacionalni Park Tores del Pajn je nacionalni park izuzetnih geomorfoloških odlika u Patagoniji u južnom Čileu. Glavni deo nacionalnog parka predstavlja grupa planina koje su deo planinskog venca Andi. Nalazi se na prelasku Mageljanskih subpolarnih šuma u Patagonijske stepe. Nacionalni park se nalazi 116 km severno od grada Puerto Natales. Spada među najposećenije nacionalne parkove u Čileu i svake godine ga poseti preko 250 000 ljudi, od kojih 54% čine stranci.

Tores del Pajn predstavljaju 3 granitna vrha planina Pajna, visine od preko 2.500 m. Tu se nalaze i brojne doline, reke, jezera (Grey, Pehoé, Nordenskiöld i Sarmiento) i glečeri (Grey, Pingo i Tyndall).

Istorija[уреди | уреди извор]

Najraniji znaci ljudskog života sa ovih teritorija potiču od pre 6 500 hiljada godina.[3] Prvi opisi ovog mesta su zabeleženi u knjizi Lady Florence Dixie iz 1880. godine, i ona i njena ekipa su prvi zabeleženi turisti na ovom području. U narednim decenijama su ovo područje obišli mnogi evropski istraživači i naučnici, a Gunther Plüschow je prvi leteo avionom iznad ove teritorije. Nacionalni park je proglašen 1959. godine pod nazivom Nacionalni park jezera Grey, a tek 1970. godine je dobio naziv kakav nosi danas. Konačne granice nacionalnog parka su utvrđene 1977. godine kada je čileanskoj vladi poklonjeno još 12 000ha teritorije koje su priključene parku, a od 1978. se park nalazi na UNESCO-voj listi Svetske baštine kao rezervat prirode.

Klima[уреди | уреди извор]

Mapa parka

Park se nalazi u „umerenom klimatu hladnih kiša bez suvih perioda”. Leta su hladna, ispod 16 °C tokom najhladnijeg meseca-januara, a zime blage sa najnižom temperaturom od −3 °C u julu.[4] Temperatura vode je 4-5 °C. Najkišovitiji meseci su mart i april sa prosečnim padavinama oko 80mm, a suvlji period je od jula do oktobra.

Za ovo područje su karakteristični požari. Još 1985. godine je turista podmetnuo požar u kom je izgorelo oko 150 km² površine oko jezera Pehoé. Drugi požar je usledio 2005. godine, takođe usled nemarnosti turista i u njemu je izgorelo 155 km². Požari su plamsali i 2011. i 2012. godine je izgorelo 176 km². Istraživanjima je utvrđeno da je ovo područje sklono požarima, makar u poslednjih 12 800 godina.

Hidrologija[уреди | уреди извор]

Hidrografska mreža ovog nacionalnog parka je veoma razvijena i sastoji se iz velikog broja reka, potoka, jezera i bara, jer se nalazi na području velikog ledenog polja južne Patagonije. To ledeno polje se prostire celom zapadnom stranom parka i sastoji se iz više glečera (Dickson, Grey, Zapata, i Tyndall) od kojih je najveći Grey. Ovi glečeri su veoma bitni za naučna proučavanja jer daju veoma jasnu sliku o različitim periodima klime na Zemlji. U junu 2014. godine su pronađeni fosilni uzorci stvorenja sličnog delfinu koje je živelo pre između 245 i 90 miliona godina. U nacionalnom parku se takođe nalazi i veliki broj jezera od kojih su najposećeniji Dickson, Grey, Pehoé, Nordenskiöld, i Sarmiento, kao i reka Paine.

Biogeografija[уреди | уреди извор]

Poslednje značajnije istraživanje je izvršio Pisano 1974. godine. Nacionalni park Tores del Pajn je veoma bogat raznobojnom vegetacijom, zastupljeno je 274 vrsta biljaka.[5] Zastupljeno je 7 vrsta retkih orhideja. Park se sastoji iz 4 vegetacione zone: Patagonijske stepe, Andske žbunaste vegetacije, Mageljanskih subpolarnih šuma i Andske pustinje. Što se tiče životinjskog sveta, najzastupljenija vrsta je lama, zatim lisica i puma, kao i veliki broj ptica poput orla, sove, flaminga, labuda...

Turizam[уреди | уреди извор]

Nacionalni park godišnje zabeleži preko 250 000 posetilaca, od kojih najveći broj dolazi ovde zbog pešačenja. Staze su jasno označene i postoji više staza različite dužine. Tokom jednog dana može se obići vrh, tokom 5 dana se može prepešačiti popularna W tura, a može se obići i ceo krug u trajanju od osam, devet dana.[6] Na prostoru parka postoje kampovi u kojima je zabranjeno kuvanje i paljenje vatre zbog učetalih požara. Biciklisti se smeju kretati samo po određenim stazama koje su obeležene, zbog narušavanja prirode. Najbolje vreme za posete parku su između septembra i aprila, tj. kasnog proleća, leta i rane jeseni jer su tada dani najduži, pored toga što su najtopliji. Ovaj nacionalni park je proglašen petim najlepšim mestom na svetu prema Nacionalnoj Geografiji.

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ „CONAF, Por Un Chile Forestal Sustentable” (PDF) (на језику: Spanish). CONAF. maj 2013. стр. 76. Приступљено 2. 4. 2017. 
  2. ^ „Visitor Statistics” (PDF). National Forest Corporation (Chile). 31. 1. 2017. стр. 3. Приступљено 2. 4. 2017. 
  3. ^ „Архивирана копија”. Архивирано из оригинала 30. 10. 2020. г. Приступљено 23. 05. 2017. 
  4. ^ http://chile.travel/en/where-to-go/patagonia-and-antartica/torres-del-paine/
  5. ^ http://www.conaf.cl/parques/parque-nacional-torres-del-paine/
  6. ^ http://www.torresdelpaine.com/en/torres-del-paine/

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]