Бурманска харфа (roman)
| Burmanska harfa | |
|---|---|
| Orig. naslov | ビルマの竪琴 |
| Jezik | Japanski |
| Sadržaj | |
| Žanr / vrsta dela | roman za djecu |
| Teme | rat |
| Izdavanje | |
| Datum | 1946. |
Burmanska harfa (jap. ビルマの竪琴 Biruma no tategoto) poznata i pod nazivom "Harfa iz Burme" je roman za djecu koji je napisao Mičio Takejama. Prvi put je objavljen 1946.godine, a dva puta snimljen od strane režisera Kon Ičikava - 1956. i 1985. godine. Oba filma su bila uspješna. Roman je na engleski jezik preveo Hovard Gibet, a prvi put ga je objavio 1966.godine Čarls E. Tutl Kompani, sa UNESKO-om (ISBN 0-8048-0232-7).
Radnja[uredi | uredi izvor]
Roman govori o odredu japanskih vojnika pod komandom kapetana Inoua, koji se borio u Burmi na kraju Drugog svjetskog rata. Kad uđu u džunglu, vide da im se u ratu ne suprotstavljaju samo snage neprijatelja - strana zemlja, drugačija klima i čudno ponašanje mJeštana takođe postaju prepreke. Vojnika hvataju različite emocije - nostalgija za domom i osjećaj besmisla vođenja rata. Pjesme i kapetan koji ih je naučio horskom pjevanju, pomažu im da održe duh. Predaja Japana najavljuje se nedugo nakon početka priče. Jedan od članova odreda, vojnik po imenu Mizušima, postao je gospodar burmanske harfe, nastupajući za svoje drugove. Javlja se da ubjedi otpornu japansku jedinicu da se preda. Njegov pokušaj ne uspjeva i u bitci koja je uslijedila predstavlja se mrtvim. Mizušima se presvlači u odjeću budističkog monaha i putuje u njoj po zemlji. Mnogo mrtvih japanskih vojnika vidi daleko od svojih domova. U budističkoj odjeći, Mizušima se pojavljuje pred svojim bivšim saborcima, ne otkrivajući im se, iako mnogi sumnjaju da je monah. Kada odred krene kući, odlučuju da ostanu u Burmi i sahrane mrtve japanske vojnike.
Istorija stvaranja[uredi | uredi izvor]
Pisanje romana autoru je naručio časopis Akatombo.[1][2] U njemu je roman prvobitno objavljen kao zasebne priče. Prva od njih bila je u izdanju iz marta 1947, a zatim od jula 1947. do februara 1948.godine.Poslije male revizije objavljen je u celini. Tekst prati mnoge akvarelne ilustracije Geničira Inokume, kako u verziji časopisa, tako i u formatu knjige.
Takejama je napisao priču kako bi mladim čitaocima pružio nadu nakon poraza u zemlji u Drugom svjetskom ratu, ističući tradicionalne budističke ideale altruizma, koje je prikazao lik vojnika po imenu Mizušima.U eseju godinama kasnije, Takejama ističe da su posle poraza u ratu vojnici koji su se u njemu borili u Japanu smatrani „zlim ljudima“, nisu pokazivali ni poštovanje ni saosjećanje. Sama ideja molitve za one koji su poginuli u ratu ljudima nije padala na pamet. Ali Takejama je vjerovao da su razlozi za rat i poštovanje palih koji su izvršavali svoju dužnost različite stvari.
Od jednog svog prijatelja koji se vratio iz Burme, čuo je priču o vojniku koji se zamonašio. Takođe, jednom je pročitao priču o mladom učitelju muzike koji je svoje drugove u ratu učio da pevaju,a oni su,kao odgovor na to što im je činio, počeli da ga pokrivaju od metaka u borbi, i zatim su se vratili u domovinu u mnogo boljem raspoloženju od ostalih vojnika. Najmanje jednom, među vojnicima koji su se vraćali iz rata, a koji sada prose na ulicama, Takejama je prepoznao jednog od svojih bivših učenika. U početku je Takejama planirao da radnju romana rasvijetli u Kini, gdje se i zatekao, ali zaplet je trebao pjesmu koja će ujediniti vojnike na različitim stranama fronta i koja će biti poznata s obje strane. Za Kinu i Japan nije znao takve pjesme, pa je izbor pao na „Dome, slatki dome!” , što je označavalo britanske vojnike, odnosno Burmu. Nikada nije bio u Burmi, ali kao student Takejama je posjetio Tajvan i bio upoznat sa lokalnom džunglom.
Uprkos činjenici da na početku romana autor kaže da mu je priču ispričao poznanik,ovo je samo stilsko sredstvo koje su mnogi preuzeli na vjeru. Reditelj animirane adaptacije iz 1986. godine bio je iznenađen kada je za to saznao kada je upoznao autora.
Naslov knjige prikazuje saung-a, muzički instrument koji je vojnik uzeo da svira. Roman, jasnije od filma iz 1956.godine, govori o odgovornosti Japana za prošli rat. Jedan vojnik govori o „strašnim problemima“ koje je Japan donio Burmi, dok glavni junak kritikuje japanske kolonijalne ambicije kao „beskorisne želje“ i kaže da su Japanci „zaboravili najvažnije stvari u životu“.[2]
Priznanja i kritike[uredi | uredi izvor]
Knjiga je odmah po izlasku stekla popularnost među publikom svih uzrasta u Japanu. Nakon čitanja, hiljade veterana vratilo se u Burmu da oda počast svojim poginulim drugovima.U središtu knjige nalazi se avanturistički zaplet na čijem se kraju nalazi otvoreni kraj. Ispostavilo se da su to uspješno pomješana duhovnost, kolonijalne fantazije i dječački militarizam. Roman je postao svojevrsni rekvijem za poginule japanske vojnike. Knjiga pokreće ozbiljne teme o troškovima rata i iscjeliteljskoj snazi muzike. U svoje vreme, roman je imao ogroman uticaj osuđivanjem militarizma i grafičkim prikazima vojnika koji su pali daleko od kuće. Zajedno sa „24 očiju” (1952), Burmanska harfa daje ideju o tome kako se govorilo o ratu u prvim godinama nakon njegovog završetka. Ovo prvo razdoblje u japanskoj ratnoj prozi karakteriše nedostatak krivice, fokus na viktimizaciji Japana, koncept „mi Japanci“ koji ujedinjuje sve građane u jedinstvenu zajednicu i izbjegavanje opisa samog rata.
Ipak, roman nije prošao bez kritike. Budući da je knjiga nastala imajući na umu djecu, ozbiljne teme o ratu se dotiču, ali ne previše duboko. Izbor lokacije kritikovan je više puta, jer autor nije bio upoznat sa zemljom i događajima koji su se u njoj odvijali. Narod Burme opisuje kao običnog civila. Međutim, oni uglavnom služe samo kao podloga za narativ i trebalo bi da odražavaju autorovu viziju prošlosti i budućnosti Japana. Pored toga, knjigu je obilježio otvoreni rasizam.
Rijeko Takada u svojoj kritici ističe da vojska u knjizi više podsjeća na Ičiko, staru gimnaziju u kojoj je autor predavao, a ne na pravu borbenu jedinicu. Škola u kojoj, umesto pitanja podređivanja i potčinjavanja, učenici traže prijateljstvo i osećaj zajedništva sa jednakima, a u knjizi ovu želju proširuje i na britanske vojnike i na burmanske kanibale. Takada karakteriše roman rekavši da „ovo nije priča o ratu, ovo je priča o školi, priča o Ičiko-u“, bilo da je Takeiama to namjeravao ili ne.
Baba Kimihiko skreće pažnju na to da je u Takejaminom romanu pitanje osjećaja krivice prema napadnutim zemljama daleko od glavnog, u središtu je pitanje kako se odnositi prema svojim mrtvima i samo prema svojim. Knjiga se teško može pripisati vojnoj literaturi, primjećuje on, budući da u njoj nema scena bitaka ili dovoljne istorijske tačnosti, ona je utopijska priča za djecu. Roman je nagrađen Književnom nagradom za kulturu u Maničiju (jap. 毎 日 出版 文化 賞 Mainiči Supan Bunkašo ) 1948. godine.Tri godine kasanije, 1951. godine, dobio je nagradu ministra prosvete za doprinos umjetnosti. Međunarodni institut za književnost za decu u Osaki uvrstio je Burmansku harfu na listu 100 istorijski važnih japanskih knjiga za djecu, objavljenih od 1946. do 1979. godine.[3]
Roman je na engleski jezik preveo Hovard Gibet, a prvi put ga je 1966. objavila kompanija Čarles E. Tutle u saradnji sa UNESKO-om (ISBN 0-8048-0232-7). U to vrijeme priča je već postala poznata na zapadu, zahvaljujući filmu Kon Ičikava iz 1956.godine. Uprkos činjenici da je sam prevod majstorski, ispostavilo se da je ton priče - nježan i jasno upućen djeci - težak za prenos. Zapadni izdavač knjige roman je nazvao japanskim odgovorom na Njemački rekvijem za Prvi svjetski rat „Tiho na zapadnom frontu”.[4]
Ekranizacija[uredi | uredi izvor]
Na osnovu rada snimljena su dva filma i kratki animirani film. Svi nose isti naslov kao i knjiga:
- „Burmanska harfa” (1956), crno-bijeli japanski film Kon Ičikave, koji je osvojio dvije nagrade Venecijanskog filmskog festivala i nominaciju za Oskara kao najbolji strani film;
- „Burmanska harfa” (1985) - japanski film u boji, takođe u režiji Kon Ičikave, komercijalno najuspješniji film u Japanu 1985.godine;
- „Burmanska harfa” (1986) - dvodjelna adaptacija animiranog filma u okviru serije Animirani klasici Japanske književnosti.[5][6]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Takeyama, Michio (2007). The Scars of War: Tokyo During World War II : Writings of Takeyama Michio (na jeziku: engleski). Rowman & Littlefield. ISBN 978-0-7425-5480-1.
- ^ a b Fitzsimmons, Lorna; Lent, John A. (2013-05-07). Popular Culture in Asia: Memory, City, Celebrity (na jeziku: engleski). Springer. ISBN 978-1-137-27020-7.
- ^ „Sekai Kunizukusi [Countries of the World] /One Hundred Japanese Books for Children (1868-1945) INTERNATIONAL INSTITUTE FOR CHILDREN'S LITERATURE,OSAKA”. www.iiclo.or.jp. Pristupljeno 17. 02. 2021.
- ^ „Harp of Burma”. Tuttle Publishing (na jeziku: engleski). Pristupljeno 17. 02. 2021.
- ^ Takeyama, Michio; Ishihara, Shintaro; Natsume, Soseki; Kume, Masao; Kawabata, Yasunari; Mori, Ogai; Hearn, Lafcadio; Mishima, Yukio; Higuchi, Ichiyo (2002). Animated classics of Japanese literature. New York, NY: Central Park Media. ISBN 978-1-58664-434-5. OCLC 56748937.
- ^ Yoshida, Kenji; Ishiguro, Noboru; Nagahara, Shuichi; Takeyama, Michio; Ishihara, Shintaro; Nihon Terebi; Dentsu; Nippon Animeshon Kabushiki Kaisha; Central Park Media (Firm) (2002). Biruma no tategoto. New York, N.Y.: Central Park Media. ISBN 978-1-58664-269-3. OCLC 122821052.