Ivan Gudelj

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Ivan Gudelj
Lični podaci
Datum rođenja (1960-04-21)21. april 1960.
Mesto rođenja Imotski, FNRJ
Državljanstvo SFRJ
Pozicija zadnji vezni
Juniorska karijera
1975—1976. Mračaj
1976—1979. Hajduk Split
Seniorska karijera
Godine Klub Nast. (Gol)
1979—1986. Hajduk Split 180 (38)
Reprezentativna karijera
1980—1986. Jugoslavija 33 (3)
Trenerska karijera
Hrvatska do 16 godina
NK Uskok
1993. Zadar
NK Dubrovnik
Forvec Štajr
2005—2013. Hrvatska do 17 godina
2005—2006. Hajduk Split
2013—2014. Hrvatska do 19 godina

Ivan Gudelj (Imotski, 21. april 1960) jeste bivši jugoslovenski i hrvatski fudbaler. Igrao je na sredini terena.

Klupska karijera[uredi | uredi izvor]

Fudbalsku karijeru je započeo u Mračaju iz Runovića, u to vreme najozbiljnijem klubu u Imotskoj krajini. Još kao pionir 1975. godine došao je u Hajduk na preporuku šefa omladinskog pogona Hajduka Andrije Ankovića. Godinu dana potom, Josip Duvančić ga je priključio prvom timu.

Debitovao je za Hajduk na Trofeju Marjan 1977. godine, a prvi gol za seniorski tim Hajduka postigao je 1978. godine u prvenstvenoj utakmici protiv Budućnosti. Bilo je 4 : 2 za Hajduk i penal za „bijele” u 90. minutu utakmice. Jedanaesterce za Hajduk obično je izvodio Ivica Šurjak, ali tad je Jurica Jerković, kapiten Hajduka, pozvao na izvođenje udarca s bele tačke Gudelja, koji je, nedugo pre toga, ušao u igru. U dresu splitskog Hajduka (1977—1986) odigrao je 362 utakmice i postigao 93 gola[1]. Osvojio je Kup maršala Tita (1984), a u sezoni 1978/79. osvajio je prvenstvo Jugoslavije (mada je tada odigrao samo jednu utakmicu).

Gudeljovu sjajnu karijeru prekinuli su srčani problemi, tačnije hepatitis B. Svoju poslednju utakmicu odigrao je protiv Crvene zvezde 23. septembra 1986. na početku sezone 1986/87. Bio je vrlo blizu prelaska u francuski Bordo.

Reprezentativna karijera[uredi | uredi izvor]

Na prvenstvu Evrope za juniore (do 18 godina) 1979. u Austriji (koju je Jugoslavija osvojila pobedivši Bugarsku) proglašen je za najboljeg igrača.

Iste godine, Gudelj se našao na spisku jugoslovenskog tima za Svetsko prvenstvo za mlade u Japanu. Jugoslavija nije uspela da prođe tešku grupu u kojoj se, između ostalih, nalazila Argentina, koju je tada predvodio 18-godišnji Dijego Maradona.

Neverovatne igre Gudelja naterale su tadašnjeg trenera Miljana Miljanića da ga premesti u seniorsku selekciju Jugoslavije.

U seniorskoj reprezentaciji Jugoslavije odigrao je 33 utakmice i postigao je tri gola. Debitovao je 1980. protiv Luksemburga (5 : 0), a poslednji meč odigrao je 1986. u Briselu protiv Belgije (3 : 1).

Postao je kapiten Jugoslavije sa samo 21 godinom. Učestvovao je na Svetskom prvenstvu 1982. u Španiji i Evropskom prvenstvu 1984. Zbog odličnih partija, francuski list Lekip ga je svrstao u idealni tim prvenstva 1982. Iste godine, bio je imenovan za najboljeg jugoslovenskog fudbalera.

Trenerska karijera[uredi | uredi izvor]

U trenerske vode uputio se 1990. Kao trener, najviše je vodio hrvatske kadetske reprezentacije. Na Evropskom prvenstvu za igrače do 19 godina 2001. u Engleskoj osvojio je bronzanu medalju (generacija Nika Kranjčara). Takođe je osvojio 4. mesto na Evropskom prvenstvu do 17 godina 2005. u Italiji.

Privatni život[uredi | uredi izvor]

Rođen je u gradu Imotski, ali je odrastao u obližnjem selu Zmijavci. Kao dete, Gudelj je želeo da bude sveštenik.

Još kao dete bio je statista u TV seriji Prosjaci i sinovi.

Godine 2019, snimljen je dokumentarni film o Ivanu Gudelju pod nazivom Ivanova igra.[2]

Trofeji[uredi | uredi izvor]

Kao igrač[uredi | uredi izvor]

Klupski
Reprezentativni
Individualni
  • Najbolji igrač na Evropskom prvenstvu za juniore: Austrija 1979.[3]
  • Fudbaler godine u izboru Večernjeg lista : 1982.[3][4]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „HNK Hajduk Split”. hajduk.hr (na jeziku: hrvatski). Pristupljeno 2019-08-31. 
  2. ^ „Ivanova igra”. HNK Split. Pristupljeno 14. 11. 2020. 
  3. ^ a b „Nogometni leksikon”. nogomet.lzmk.hr. Pristupljeno 14. 11. 2020. 
  4. ^ „"Vecernji list" Player of the Year”. www.rsssf.com. Pristupljeno 14. 11. 2020. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]