KUD „Abrašević” Leskovac

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Kulturno-umetničko društvo „Abrašević” iz Leskovca javilo se kao kulturno umetničko društvo organizovanih radnika u Leskovcu uporedo sa organizovanim radničkim pokretom. Njegovi počeci vezuju se za prve godine 20. veka.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Prva kulturno-umetnička društva u današnjoj Srbiji stvarala su se uglavnom u krilu radničkog pokreta. Razvoj kulturno-umetničkih grupa uopšte, pa i leskovačkog kulturnog-umetničkog pokreta društva „Abrašević”, neodvojiv je od razvoja radničkog pokreta u Leskovcu i njegovoj okolini. Aktivnost „Abraševića” ne možemo posmatrati odvojeno od delovanja radničkog pokreta u Leskovcu. Društvo je prošlo kroz iste faze kroz koje je prošao i klasni sindikalni pokret.

Radnički pokret u Srbiji javio se relativno kasno, tokom XIX veka. Socijalističke ideje Svetozara Markovića imale su uticaja i na leskovački kraj. Politička aktivnost njegovih sledbenika uticala je na pojavu prvih leskovačkih socijalista. Ove ideje u Leskovcu javljaju se, u prvo vreme, u redovima zanatlija koji su činili većinu radničke klase krajem XIX veka. 1895. godine osnovano je Radničko zanatsko udruženje. Među socijalistima i aktivnim radnicima na širenju socijalističkih ideja u Leskovcu najpoznatiji je bio učitelj Petar-Tasić Musić.

Prva klasna radnička organizacija u Leskovcu bilo je Leskovačko radničko društvo. Broj ljudi na prvoj konferenciji ovog društva zaprepastio je buržoaziju. Na konferenciji je odlučeno da se obrazuje radničko društvo. U tom periodu, klasna savest leskovačkog proletarijata, naglo raste i radnici sa oduševljenjem prilaze pokretu a već 1904. stvara se i mesna partijska organizacija Socijaldemokratske partije u Leskovcu. Prvi štrajk izbio je iste godine. Stvaranje radničkog pokreta pratilo je mnogo muka i razočaranja. Veliki broj novoosnovanih sindikalnih pododbora propadao je posle kraćeg vremena.

Pokret je dobio novi polet posle 1910. godine. Te godine u Leskovcu obrazovano je po prvi put sindikalno veće koje okuplja radnike i aktivno radi na obnavljanju pododbora. Pri kraju te godine radnici Leskovca dobili su radnički dom.

O osnivanju, prvim počecima i aktivnostima KUD „Abrašević” u Leskovcu, pre 60-ih godina XX veka, nema skoro nikakvih pisanih podataka. Naročito se malo pisalo o delatnosti društva do 1919. godine. Verovatno zbog toga, u javnosti se isticalo, što je bilo pogrešno, da je KUD „Abrašević” osnovan 1919. Godine. Današnje KUD „Abrašević” u Leskovcu postojalo je i pre 1919. godine i imalo je slavnu tradiciju, dugogodišnji put teškog ali plodnog rada koji je nerazdvojno povezan sa borbom radnog naroda našeg grada i okoline za ekonomska i politička prava za svoje konačno oslobođenje.

U formiranju kulturno-umetničkih grupa u unutrašnjosti, beogradski „Abrašević” odigrao je veliku i značajnu ulogu. Po ugledu na njega osnivaju se u unutrašnjosti, pa i u Leskovcu, kulturno-umetnička društva pod istim imenom i sa istim zadacima, kao sekcije beogradskog „Abraševića” a negde i kao samostalna društva.

Inicijativa za osnivanje radničke kulturno-umetničke grupe u Leskovcu potekla je od tekstilnih i drugih fabričkih radnika. Tekstilni radnici su u to vreme bili najbrojniji i najorganizovaniji. Njihov dom bio je smešten u kafani „Central”. U ovoj kafani okupili su se jednog dana na sastanku saleri, krojači, obućari, kovači i dr. i diskutovali o kulturnom uzdizanju radničke klase i osnivanju jedne sindikalne radničke kulturno-umetničke grupe. 1905. godine, odlučeno je da se u Leskovcu osnuje radnička kulturno-umetnička grupa i da se pristupi upisu članova. Za prvog predsednika ove kulturno-umetničke grupe izabran je Nikolić Kostić-Andikolj. To je bio početak rada rada budućeg KUD „Abrašević” u Leskovcu.

Ova radnička kulturno-umetnička grupa imala je u početku samo dve sekcije - diletantsku i recitatorsku. Nakon osnivanja, odmah se pristupilo pripremanju programa. Prvi pozorišni komad koji je diletantska grupa pripremila bio je „Ciganka”. Sa ovim komadom i nekoliko recitacija i drugim tačkama, posle dva meseca, organizovana je priredba u kafani „Central” koja je bila odlično posećena.

U prvo vreme najaktivniju delatnost razvila je diletantska grupa. Od 1906. godine prikazivani su komadi „Mladi radnik” i „Zakon o radnjama”. U komadu „Zakon o radnjama”, od R. Karadžića, ismejavala se ondašnja vlast koja je iz svojih klasnih interesa odugovlačila donošenje ovog zakona a kojim je trebalo da se poboljšaju uslovi života radničke klase uopšte. Interesantno je da je u ovom komadu Ljubomir Nikolić igrao žensku ulogu jer žena u to vreme nije smela da se pojavi na sceni.

Od 1905. godine, pored dramske i recitatorske, formirana je u okviru „Abraševića” i horska sekcija koja je nazivana Radničko pevačko društvo. Recitatorska sekcija postala je jedna od aktivnijih u sklopu društva. Pored revolucionarnih pesama – recitacija hor izvodio je „Internacionalu” kao i pesme Koste Abraševića koje su za radnike predstavljale neku vrstu radničkih himni.

KUD „Abrašević” angažovalo se i na izvođenju programa u drugim gradovima. Priredbe su organizovane u Prokuplju, Vranju, Nišu, Kumanovu. Na taj način društvo je vršilo svoju kulturno-prosvetnu misiju.

Godine 1906. data je vrlo uspešna priredba u Prokuplju. Program je obuhvatao pozorišni komad, horske pesme i recitacije.

Članovi KUD „Abrašević” bili su neizostavni učesnici na prvomajskim proslavama i drugim manifestacijama koje su organizovali sindikati i Socijaldemokratska partija u Leskovcu.

Društvo je svojim priredbama pružalo radničkoj klasi razonodu, pripomagalo je razvitku i uzdizanju duha radničke klase. Sve što je društvo pružalo proletarijatu bilo je u znaku borbe. Ono je pomoglo da radnici postanu bolji ljudi i borci.

Balkanski ratovi a naročito Prvi svetski rat prekinuo je dalju revolucionarnu misao i delatnost KUD „Abrašević” u Leskovcu.

Period rada društva od njegovog obnavljanja do 1929.[uredi | uredi izvor]

Do obnavljanja radničkog kulturno-umetničkog društva „Abrašević” došlo je neposredno posle Prvog svetskog rata, 1919. godine, za vreme konsolidacije radničkog pokreta. 1. maja 1919. godine, na inicijativu Koste Stamenkovića, člana Socijaldemokratske radničke partije Jugoslavije (komunista) i Ljubomira Nikolića, u okviru proslave međunarodnog praznika rada u Svetoilijskom parku, održan je sastanak grupe istaknutih radnika iz Leskovca radi dogovora o obnavljanju Ujedinjene radničke umetničke grupe „Abrašević” u Leskovcu. Među ovim radnicima bilo je nekih koji su u društvu radili i pre Prvog svetskog rata. Posle odluke o obnovi rada KUD „Abrašević”, tadašnji predsednik Sindikalnog veća u Leskovcu, objasnio je okupljenom narodu u parku cilj i značaj obnavljanja rada umetničke grupe i pozvao prisutne na upis u članstvo. Tada je na licu mesta učlanjeno preko 20 drugova i drugarica. Prvi je upisan Kosta Stamenković koji je imao najzapaženiju ulogu u radu društva do 1929. godine. U ovoj grupi bile su i tri žene koje su od prvih dana postale članovi. To su bile Zora Marković-Raškova, Jelena Sturdik – Banamka i Persa Stamenković – Baljoz, tekstilne radnice. Kasnije društvu pristupaju i druge žene. Njih su obično dovodila braća ili drugi srodnici koji su radili u nekoj od sekcija „Abraševića”.

Dana 2. maja 1919. održan je prvi sastanak upisanih članova i izabrana je uprava koju su sačinjavali istaknutiji članovi i aktivniji drugovi. U ovu prvu upravu ušli su predsednika Ljubomir Nikolić – Benić kao predsednik, Kosta Stamenković kao sekretar, Jovan Živković kao blagajnik i Sava Mitić kao predsednik nadzornog odbora.

Godine 1920. ime grupe bilo je promenjeno u „Lunačarski”. Ovo rusko ime grupa je nosila je u vreme Obznane zbog čega je došlo do privremene zabrane njenog rada i zaplene arhive od strane policije. Policija je insistirala na promeni imena društva kako bi mu se dozvolio dalji rad. Članovi društva bili su optuženi da vode rusku propagandu. Kada su ubrzo, posle ovog razgovora, članovi uprave predložili da se grupa nazove „Abrašević” policija im je odobrila rad.

„Abrašević” je počeo sa ponovnim radom i to prvo sa dramskom sekcijom ali pod vrlo teškim materijalnim uslovima. Kako bi se društvu omogućio normalan rad radnici su od svojih skromnih nadnica odvajali po koji dinar da bi nabavili najpotrebnije stvari ili su sami pristupali izradi kulisa i rekvizita. Uprava se oslanjala samo na svoje članstvo i radničku klasu. Program dramske sekcije ubrzano se pripremao. Prvi pozorišni komad koji je dramska grupa pripremila bila je „Nesrećna porodica”. To je komad iz radničkog života koji je napisao Ljubomir Benić. U ovom komadu on je izneo tragediju jedne radničke porodice za vreme balkanskih ratova 1912—1913. godine. Drama je izvedena u hotelu „Kruna” gde je postojala i dobra pozornica. Publika je rado prihvatila izvođenje komada i zato je ponovljen još nekoliko puta u Leskovcu a zatim i u Vranju.

Pored „Nesrećne porodice”, do zabrane rada KUD Abrašević, 1929. godine, igrani su i komadi: „Siroče” , „Šaran”, „Rudari”, „Prvi maj u Nemačkoj” i dr.

U ovom periodu KUD „Abrašević” davao je priredbe i van Leskovca. Sa komadima, recitacijama i horskim pesmama gostovao je u Vranju, Kumanovu, Surdulici i drugim mestima. Sa druge strane, nije bio redak slučaj da su i druga istoimena društva gostovala u Leskovcu. Takav je slučaj bio naročito sa niškim „Abraševićem”.

Posle obnavljanja rada, društvu je pristupio veći broj mahom mlađih drugova i drugarica, a stupanjem u Društvo prvog intelektualca, učitelja Mihajla Jovanovića zvanog Mika Brada koji je veoma lepo svirao na flauti, kulturno-umetnička delatnost radničke klase preko „Abraševića” počela je intenzivnije da se razvija, naročito njegova horska sekcija. Pripremane su revolucioarne pesme, pre svega Internacionala. U to vreme često su priređivane zabave, na kojima su izvođeni umetnički programi i držana predavanja iz života radničke klase, naročito o njenom položaju u društvu.

Još od početka rada „Abraševića” vlasti su stalno pratile rad društva. Njihov cilj bio je da onemoguće svaku kulturnu delatnost radničke klase, pa i ovog društva. Međutim, članovi društva nisu se odrekli rada. Pod rukovodstvom Koste Stamenkovića, Blagoja Nikolića i drugih pronalažene su i druge forme rada kao što je bila saradnja sa radničkim sportskim društvom sa kojim su zajednički organizovali priredbe, zabave i sl. na kojima su se okupljali radnici i njihove porodice. Sem toga, KUD „Abrašević” učestvovao je u svim proslavama i manifestacijama opšteg karaktera. Priređivali su svečane programe u čast jubileja svojih članova i istaknutih boraca radničke klase. Tako su 1925. godine učestvovali na proslavi 20-godišnjice Dragoljuba Cvetkovića – Socijala. Dragoljub je godinama, pre i posle Prvog svetskog rata, sa uspehom prodavao isključivo radničku štampu.

Članovi „Abraševića” bili su veoma povezani sa Partijom i naprednim radničkim pokretom u zemlji. Često su izražavali solidarnost i pomagali drugim članovima Partije. Tako su 1925. godine, posle osude Moše Pijade, na inicijativu Koste Stamenkovića, članovi „Abraševića” dali priloge u novcu od čega je kupljen kožuh, par čarapa, rukavice i potreban veš.

Prvomajske proslave[uredi | uredi izvor]

Kulturno-umetničko društvo „Abrašević” u Leskovcu bilo je neizostavan učesnik prvomajskih proslava. Ove proslave, za vreme komunističke opštine, imale su impozantan izgled. Članovi „Abraševića” dolazili su na ove proslave kolektivno i organizovano. Najpre je organizovan prolazak kroz grad a potom odlazak u Svetoilijski park gde se proslava obavljala i gde se izvodio program. U organizovanju proslave prvog maja društvo nije mogla da spreči ni zabrana proslave nakon Obznane i Zakona o zaštiti države. Oni su odlazili u grupama ili pojedinačno u Svetoilijski park, gde su se okupljali i ostali radnici i čak ni policija nije uspevala da ih spreči u tome. Posebnu ulogu na veseljima imao je hor „Abraševića”. U ovom periodu, po posećenosti i veselju, posebno se ističe proslava iz 1927. godine.[1]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ 60 godina rada KUD „Abrašević“ u Leskovcu (1905-1965) (KUD „Abrašević“ u Leskovcu izd.). Leskovac. 1966. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • 60 godina rada KUD „Abrašević“ u Leskovcu (1905-1965) (KUD „Abrašević“ u Leskovcu izd.). Leskovac. 1966.