Писма са Иво Џиме

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Pisma sa Ivo Džime
Filmski poster
Žanrratni
RežijaKlint Istvud
ScenarioIris Jamašita (scenario i priča)
Pol Hagis (priča)
Tadamiči Kuribajaši (knjiga)
Cujuko Jošido (knjiga)
ProducentKlint Istvud
Pol Hagis
Robert Lorenz
Stiven Spilberg
Glavne ulogeKen Vatanabe
Kazunari Ninomija
Cujoši Ihara
Rjo Kase
Šidou Nakamura
MuzikaKajl Istvud
Majkl Stivens
Godina2006.
Trajanje142 minuta
ZemljaSAD
Jezikjapanski
engleski
Budžet19.000.000 dolara
Prethodni
Veb-sajtwww.warnerbros.com/movies/letters-iwo-jima
IMDb veza

Pisma sa Ivo Džime (jap. Iwo jima kara no tegami; engl. Letters from Iwo Jima) je ratni film iz 2006. godine koji je režirao Klint Istvud.

Radnja[uredi | uredi izvor]

Upozorenje: Slede detalji zapleta ili kompletan opis filma!

Film počinje na Ivo Džimi u sadašnjosti, gde japanski arheolozi istražuju tunele koji su prokopani za vreme američke invazije ostrva. Nešto otkopavaju, a radnja se premešta na Ivo Džimu 1944. godine.

Saigo, bivši pekar koji je prisilno regrutovan u japansku carsku vojsku i njegov vod kopaju rovove na plaži. U međuvremenu, poručnik-general Kuribajaši Tadamiči preuzima zapovedanje garnizonom u društvu svog pomoćnika, poručnika Fudžite. Sastaju se sa ostrvskim zapovednikom mornarice, kontraadmiralom Ošugijem, i zamenikom glavnog zapovednika odbrane ostrva, general-pukovnikom Hajašijem, te započinju inspekciju odbrane ostrva. Kuribajaši zapoveda vojnicima da prekinu kopati rovove na plaži i da počnu prokopavati tunele na brdu Suribači. Kuribajaši se sukobljava sa narednikom Tanidom dok ovaj tuče Saigoa i njegovog prijatelja Kašivaru, zbog navodne nelojalnosti i naređuje mu da prestane.

Sledeće večeri, poručnik-pukovnik Baron Takeiči Niči, osvajač zlatne olimpijske medalje u jahanju sa preponama, koji sada zapoveda 26. tenkovskom jedinicom, pridružuje se Kuribajašiju za večerom. Njih dvojica su konjički oficiri koji ne veruju u fanatični militarizam kao mnogi njihovi saborci. Niči kaže Kuribajašiju kako japanska carska mornarica koja brani Ivo Džimu nema dovoljno opreme; veliki dio japanske udružene flote admirala Džisaburoa Ozave je uništen u bici kod zaliva Lejte. Kuribajaši evakuiše civile sa Ivo Džime na japansko kopno. Sukobljava se sa višim japanskim oficirima, između ostalih i sa Hajašijem i Ošugijem, koji se ne slažu sa njegovom strategijom odbrane sa kopna, a ne sa plaža, za koje Kuribajaši smatra da će ih Amerikanci munjevito zauzeti.

Slaba hrana i nehigijenski uslovi uzimaju danak među članovima garnizona pa mnogi umiru od dizenterije. Japanske snage počinju koristiti pećine kao štabove. Drugi mladi vojnik, Šimicu, stiže na dužnost na ostrvo, menjajući Kašivaru, koji je umro od dizenterije. Saigo i njegovi prijatelji optužuju Šimicua da je on špijun poslan iz štaba kako bi izveštavao o „nelojalnim“ vojnicima.

Ubrzo sledi prvo američko vazdušno bombardovanje, koje prisiljava Japance da kopaju dublje u vulkansko ostrvo. Kuribajaši šalje admirala Ošugija, koji se ne oseća dobro, nazad u Japan. Zamenjuje ga kontraadmiral Tošinosuke Ičimaru. Počinje bitka za Ivo Džimu.

Japanske snage na plaži su vrlo brzo poražene i napad se seli na brdo Suribači. Tanida naređuje Saigou da prenese poruku zapovedniku brda Suribači, pukovniku Adačiju, u kojoj traži još jedan mitraljez. Saigo nije dobro čuo poruku generala Kuribajašija preko radija i prenosi poruku pukovniku Adačiju da se njegovi ljudi počnu povlačiti, ali Adači kaže Saigou da prenesu naredniku Tanidi da on i njegovi ljudi počine samoubistva. Satnik Tanida se pokorava ovoj zapovedi i upuca sam sebe u glavu. Većina preostalih vojnika, uključujući Nozakija, ubijaju se jedan po jedan s vlastitim ručnim granatama. Saigo, međutim, počinje bežati i napušta špilju sa Šimicuom, uverivši ga da će više koristi imati ako se nastave boriti.

Dvojica muškaraca beže kroz tunele i susreću jedinice koje su upale u američke zasede. Nailaze i na nekoliko vojnika koji muče zarobljenog američkog vojnika. Uspevaju stići do drugog pećinskog dela kojim zapoveda poručnik Ito, bivši zapovednik ostrvskih vazdušnih snaga. Ito im odlučuje odrubiti glave zbog napuštanja Suribačija, ali u zadnji trenutak stiže general Kuribajaši i spasava Saigoa, i kaže kako je naredio povlačenje.

Vojnici iz pećina pokušavaju neuspešan napad na američke pozicije. Ničijevi ljudi zarobljavaju ranjenog američkog marinca, Sema, a Niči naređuje da mu se pomogne iako vlada nestašica medicinskih sredstava. Uprkos njihovim pokušajima, marinac umire, a Niči čita pismo koje je marincu poslala majka. Podsećaju se kako su i Amerikanci ljudi poput njih, sa porodicama, nadama i strahovima.

Šimicu priznaje Saigou kako je nečasno otpušten iz Kempeitaija, glavnog vojnog štaba, nakon samo pet dana službe jer nije hteo ubiti psa koji je lajao iako mu je to naredio nadređeni oficir. Tada su ga premestili na Ivo Džimu. Saznavši tu priču, Saigo malo popušta u svom odnosu prema Šimicuu. Šimicu doživljava slom živaca od straha i upita Saigoa hoće li se predati zajedno sa njim. Napušta pećinu sa drugim vojnikom, ali pre nego što je Saigo trebalo da krene za njim, pojavljuje se poručnik Okubo i upuca drugog vojnika zbog dezerterstva.

Ubrzo nakon toga, Šimicu se predaje američkim marincima i pridružuje se drugim japanskim vojnicima koji su se predali. Jedan od američkih čuvara, koji se ne želi opterećivati ratnim zarobljenicima, kasnije ih pogubi. Pobijene vojnike nalaze Japanci, a poručnik Okubo im pokazuje što se događa onima koji se predaju.

Saigo i ostali preživeli sastaju se s Kuribajašijem, koji prepoznaje Saigoa. Planira se poslednji napad sa svim raspoloživim snagama. Kuribajaši naređuje Saigou da ostane u pozadini i uništi sve dokumente, uključujući svoja lična pisma koja je pisao porodici, i tako mu spasava život treći put. Kuribajaši i preostale snage polaze u poslednji napad, a Kuribajaši je vrlo ozbiljno ranjen.

Odani Fudžita odvlači Kuribajašija podalje od bitke. Sledećeg jutra, dok se nazire poraz, Kuribajaši naređuje Fudžiti da mu odrubi glavu. Međutim, dok ovaj podiže mač, ubija ga američki marinac. Ubrzo se pojavljuje Saigo, a Kuribajaši mu zapoveeda da ga pokopa, „tako me niko neće naći“. (Kuribajašijevo telo zapravo nikad nije pronađeno). Kuribajaši upita Saigoa „je li ovo i dalje japansko tlo?" Saigo ga uvjerava da je „da, to je i dalje Japan“. Kuribajaši se tada upuca Koltom 1911 koji mu je poklonio prijatelj Amerikanac kad je jednom bio u SAD. Stiže ista ona američka patrola kao i u prethodnoj sceni, oduzimajući Kuribajašijev pištolj i Fudžitin mač kao ratne trofeje.

Saigo je zarobljen, ali kad ugleda Kuribajašijev pištolj za remenom jednog marinca, počne divljački mahati lopatom. Udaraju ga kundakom u glavu i odvode ga u improviziranu bolnicu na plaži. On ugleda zalazeće sunce i slabo se nasmeši.

Radnja se vraća u 2005. sa japanskim arheolozima u pećini koji otkopavaju torbu sa pismima, nikad poslatim, koja je Saigo zakopao 1945. Dok ispadaju iz torbe, čuje se Kuribajašijev glas kako ih čita u pozadini.

Uloge[uredi | uredi izvor]

Glumac Uloga
Ken Vatanabe general Tadamiči Kuribajaši
Kazunari Ninomija redov Saigo
Cujoši Ihara Pukovnik, baron Takeiči Niši
Rjo Kase redov Šimizu
Šido Nakamura mornarički poručnik Ito
Hiroši Vatanabe Poručnik Fudžita
Takumi Bando Kapetan Tanida
Juki Macuzaki redov Nozaki
Nae Juki Hanako (Saigova žena)
Nobumasa Sakagami Admiral Osugi
Akiko Šima vođa Udruženja žena patriota
Lukas Eliot Sem (ranjeni američki marinac)
Mark Mozis američki ofocor (u „flešbeku")
Roksana Hart oficirova žena

Zarada[uredi | uredi izvor]

  • Zarada u SAD - 13.756.082 $
  • Zarada u inostranstvu - 54.914.841 $
  • Zarada u svetu - 68.670.923 $

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]