Pređi na sadržaj

Soko Grad (drinski)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Osnova danas vidnih ostataka Soko Grada
Stena na kojoj se nalazio Soko Grad

Soko Grad je tvrđava u zapadnoj Srbiji u blizini Ljubovije, koja nikada nije osvojena borbom već je uvek menjala gospodare mirovnim ugovorima. Ona je jedna od tvrđava u kojoj su se Turci najduže zadržali. Posle sukoba Srba i Turaka 1862. Soko je miniran, u vazduh ga je digao sreski kapetan rađevski Petar Radojlović. Tada je dignut u vazduh i Užički Grad, dok su preostala četiri utvrđena grada predata knezu Mihailu Obrenoviću 1867. godine.

Podno grada je podignut manastir Svetog Nikole.

Prošlost[uredi | uredi izvor]

Soko Grad je nastao još u srednjovekovnoj Srbiji, ali je najpoznatiji po svojoj ulozi tokom Osmanske okupacije Srbije tokom koga je postao jedan od najozloglašenijih mučilišta pravoslavnog stanovništva. Neki od najstarijih podataka potiču iz davne 1476. kada se spominje i dizdar tvrđave Sokol Kemal.

Ne zna se tačan datum nastanka. Postoje neslaganja kod istoričara o dokumentu o Sokolu koji potiče iz 1392. godine. Međutim, na osnovu oblika utvrđenja da se zaključiti da je Soko znatno stariji od ovog datuma jer je prvobitno, starije utvrđenje, zidano na najvišoj steni i odgovara dobu znatno starijem od Despotovine. Soko-grad je ostao sinonim nepobedivosti, jedan od poslednjih bastiona turske vlasti i dominacije u Srbiji. S pravom je nosio epitet „sultanove cure” ili „sultanove neveste”.

Utvrđenje Soko Grada se sastojalo iz citadele - gornjeg grada. Sama citadele imala je dve fortifikacione celine. Na najvišem grebenu nalazilo se nepravilno elipsasto obziđe sa dve kule. Jedna kula je bila isturena na južnoj strani litice, a druga - glavna kula nalazila se sa severne strane, okrenuta ka donjem gradu. Ispod ove kule nalaze se ostaci cisterne za vodu. Cela strana litice ispod glavne kule podzidana je zidom visine 35 do 40 m. U donjem delu citadele nalazila se jedna kula pravougaone osnove preko koje se ulazilo u viši deo gornjeg grada, dok su se još dve slične kule nalazile ispod nje, okrenute ka donjem gradu. Unutar donjeg dela vidljivi su ostaci još nekih fortifikacionih objekata.[1]

Soko grad je bio neosvojiv sve do 1862. godine kada su ga Turci pod pritiskom svetskih sila predali Srbima, koji su ga na njihov zahtev srušili.

Grad danas[uredi | uredi izvor]

Krst na steni na kojoj se nalaze ostaci Gornjeg grada

Grad je nakon odlaska turske vojske i posade miniran i dobrim delom uništen. Danas je ostalo vrlo malo ostataka bedema i kula, a u samoj utvrdi je na temeljima jedne od kula podignut betonski plato na kome je izdignut veliki krst. Episkop šabački Lavrentije je podno Soko Grada podigao manastir posvećen Nikolaju Velimiroviću. Vojska Srbije je 2001. godine uradila put do ovog manastira tako da sada mogu i autobusi da dođu u ovo područje.

Uz kolski put od manastira do utvrde (tj. do platforme sa krstom) podignuto je 10 kapela od kamena koje su prigodno oslikane u kojima je ispisana po jedna Božija zapovest.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Soko grad, Ljubovija”. Magazin za nacionalnu geografiju, kulturu i tradiciju - Srbija Plus (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2023-01-30.