Timariot

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Timariot (ili nosilac timara; tımarlı na turskom) je bilo ime dato sipahijskom konjaniku u osmanskoj vojsci. U zamenu za uslugu, svaki timariot dobija parcelu prihoda zvanu timar, feud, koja je obično nedavno osvojena parcela poljoprivrednog zemljišta na selu.[1][2] Mnogo ređe, sultan bi državnom službeniku ili članu carske porodice dodelio timar.[1] I nevojni vlasnici timara bili su dužni da carsku vojsku snabdevaju vojnicima i namirnicama.[3]

Tokom mira, očekivalo se da će timarioti upravljati zemljom koja im je data. Svaki timariot nije posedovao dodeljenu zemlju. Sva poljoprivredna zemljišta u Carstvu koja su se smatrala državnim vlasništvom i mogla su se dodeliti kao timari. Timarioti su se mogli ukloniti i preneti kad sultan smatra da je to potrebno.

Kada su Osmanlije osvojile novu teritoriju, bila je uobičajena praksa da se timari dodeljuju lokalnoj aristokratiji osvojenih zemalja.[4] Osmanlije su kooptirale lokalno plemstvo i olakšale osvajački teret. Prva grupa timara na Balkanu imala je snažnu hrišćansku većinu (60 odsto u Srbiji i 82 odsto u Bosni 1467—1469), ali su hrišćanske sipahije postepeno nestajale zbog oduzimanja imovine ili prelaska u islam.

Timarski status mogao se naslediti, ali komadi zemlje nisu bili nasledni kako bi se izbeglo stvaranje bilo kakvog stabilnog zemljoposedničkog plemstva. Timari nisu bili nasledni sve dok nije doneta uredba 1585. Oni koji su se borili za status timara bili su žestoko konkurentni i prepreka za ulazak je bila velika. Sipahije su takođe bile u stalnoj konkurenciji za kontrolu osmanske vojske sa klasom janjičara.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Timariots (na jeziku: engleski), 2020-12-25, Pristupljeno 2021-08-04 
  2. ^ Hanson, Victor Davis (2007-12-18). Carnage and Culture: Landmark Battles in the Rise to Western Power (na jeziku: engleski). Knopf Doubleday Publishing Group. ISBN 978-0-307-42518-8. 
  3. ^ Bartusis, Mark C. (2013-01-03). Land and Privilege in Byzantium: The Institution of Pronoia (na jeziku: engleski). Cambridge University Press. ISBN 978-1-139-85146-6. 
  4. ^ Inalcik 2003, str. 119