Pređi na sadržaj

Јан Бибијан

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Jan Bibijan
Korice knjige Jan Bibijan, srpsko izdanje iz 1949. godine
Nastanak i sadržaj
Orig. naslovЯn Bibiяn. Neveroяtni priklюčeniя na edno hlape ; Яn Bibiяn na Lunata
AutorElin Pelin
Zemlja Bugarska
JezikBugarski
Žanr / vrsta delaroman
Izdavanje
Datum1933;1934.
1. deo: Jan Bibijan. Neverovatne avanture jednog deteta; 2. deo: Jan Bibijan na Mesecu

Jan Bibian je prvi bugarski fantastični roman za decu bugarskog književnika Elina Pelina. Roman se sastoji iz dva dela - Jan Bibijan. Neverovatne avanture jednog deteta (originalni bugarski naslov: Яn Bibiяn. Neveroяtni priklюčeniя na edno hlape) (1933) i Jan Bibijan na Mesecu (originalni bugarski naslov: Яn Bibiяn na Lunata) (1934).[1]

„Ko god da si, dragi čitaoče“, piše Elin Pelin, „iz ove knjige naučićeš kako se Jan Bibijan udružio s malim vragom Fjutom, kako je glavu zamenio glinenom, kako se potom našao u magičnom carstvu Velikog čarobnjaka Mirilajlaja i kako se posle divnih i hrabrih avantura spasio. Njegova stradanja i njegova borba da se oslobodi zla oplemenili su mu dušu, otvrdnuli volju, učinili je hrabrim i preduzimljivim. Tako se popeo na Mesec i uspeo da ostvari san koji je beskompromisne naučnike vekovima pokretao divljom maštom. „

Kreativna istorija[uredi | uredi izvor]

Objavljen je u obliku letaka u novinama za decu i adolescente „Put“. Prvi deo - Jan Bibijan. Neverovatne avanture jednog deteta - objavljeno u izdanju. 2 iz 1933, i Jan Bibijan na Mesecu - u izdanju 3 iz 1934. Delo je pisano tokom objavljivanja, što je dovelo do brojnih promena, ispravki i korekcija kako od strane Elina Pelina, tako i od urednika budućih izdanja. Prvo samostalno izdanje objavljeno je 1933. godine - Jan Bibijan. Neverovatne avanture jednog deteta (Sofija, izdavačka kuća Hemus, 168 stranica, ilustracije: Minčo Nikiforov). Slede revidirana izdanja Jana Bibijana iz 1941. i 1946, a 1948. Izdavačka kuća "Narodna Mladež" izdaje kompletno izdanje romana sa najnovijim ispravkama koje su u njega unete, a ilustracije su nove, od istog umetnika - Minča Nikiforova.

1983. godine roman je izašao kao strip u časopisu „Duga“ i kojeg je adaptirao umetnik Rosen Mančev.

Roman je filmovan 1985. godine. Režirao ga je Vasil Apostolov. U njemu učestvuju Mikael Dončev (Jan Bibijan), Margarita Apostolova (Fjut), Cvetana Maneva (majka Jana Bibijana) i Georgi Todorov Kaloianchev (Pop).

Žanrovska diferencijacija[uredi | uredi izvor]

Prvi deo žanrovski je srednji, između bajke za decu i fantazije. Drugi je klasična naučna fantastika (izuzimajući epizodni izgled đavola Fjuta - glavnog junaka prvog dela).

Radnja[uredi | uredi izvor]

Pisac Jana Bibijana vodi jednim sasvim neuobičajenim putem u vremenu: u prvom delu romana on živi u svetu daleke prošlosti, da bi u se u drugom delu našao u svetu daleke budućnosti. Taj veliki put preko vekova i vekova čini se veoma uzbudljivim.[2]

Jan Bibijan. Neverovatne avanture jednog deteta[uredi | uredi izvor]

Poglavlja[uredi | uredi izvor]

UPOZORENjE:Slede detalji zapleta ili kompletan opis radnje!

Na samom početku, Jan Bibijan upoznaje đavola Fjuta i otkrivaju da zajedno mogu stvoriti razne vrste nestašluka. Živeći u praznom mlinu, Jan Bibijan se prepušta krađama, kojima dobija hranu i u koje ulaže svu svoju energiju. Jedne noći se đavoli okupe za savet, a Fjutov otac deli svoju zabrinutost da bi prijateljstvo njegovog deteta sa ljudskim dečakom moglo Fjuta učiniti za podsmeh i uništiti njegove divne talente uživanja u zlu.[3]

Fjut i Jan Bibijan upoznaju Blatka. Napravio ga je grnčar, ujak Gorčilan, a pošto je dečak od gline, sunce mu prži i puca koža po telu, a rane bole. Jan Bibijan ne samo da ga ne sažaljeva, već mu i namerno otkida deo butine da bi mu naneo još veći bol.

Istovremeno, majka i otac Jana Bibijana zabrinuti su za njega, rekli su mu da je mrtav, traže ga i plaču. Vrana ih uverava da će ga čuvati i paziti jer joj je on spasio život. Kaže da je devojku koja je bila ćerka bogatog farmera očarao zli mađioničar Mirilajlaj. Ali tokom šetnje sa porodicom u šumi su je napali razbojnici, ona je uspela da pobegne, a njeni roditelji su ubijeni. Izgubila se i kad je već mislila da će umreti u ovim gustim džunglama, pojavio se Jan Bibijan i odveo je u grad. Tamo ju je usvojio mornarički oficir koji je imao divno lepu ćerku. Ali jedne noći, dok su dve devojke motrile oluju nad lukom, iz vode je izašao ogroman brod, ispruživši dve ruke i zgrabivši ih. Ovo je bio užasni Mirilajlaj. Najstariju, Lianu, uzeo je za ženu i zatvorio u svoj podzemni svet, a mlađa, Ija, pretvorila se u crnu vranu.

U međuvremenu, stari đavo, nezadovoljan prijateljstvom Fjutija i Jana Bibijana, menja Blatku glinenu glavu sa glavom Jana Bibijana. U početku se dečak oseća veoma dobro sa tako praznom glavom, ali postepeno počinje da se zamera. Tada Fjut odlučuje da ga otme u đavolje kraljevstvo i odleti s njim na vrh planine sa koje se vrtoglavom brzinom spuštaju. Jan Bibijan, nesposoban da zaustavi đavola, uhvati ga za rep i otkine. Fjut strahovito riče i toliko je potresen da Jan Bibijan pada i leti u provaliju, ali ga od sigurne smrti spašava vrana koja ga hvata i odvodi u neku drugu podzemnu zemlju - svuda su crna ogledala i ogroman presto - prestola mađioničara Mirilajlaja, iz kojeg izlaze mnoge ruke i zrače plavičastim sjajem. Dečak uspeva da pronađe vrata, izađe kroz njih i nađe se u pustinji sa mnogim drugim vratima. Iza jednih od njih očigledno je podzemlje, jer se može čuti kako se đavoli prepiru sa Fjutom i tuku ga. Sve dok je đavolji rep u čoveku, nijedan đavo ne može hodati zemljom i nevoljama. Tada se Jan Bibijan seti da je zaboravio red u kraljevstvu Mirilajlaja i vraća se baš kad se starac sa knjigom u rukama sagne da je uzme. Dečak ga grubo odgurne, a rep je vezao i skriven je poput pojasa oko struka ispod košulje.

Knjiga koju je starac propustio je Knjiga života. U njemu su slova poput ljudskih bića, koja pužu, hodaju i kriva, ali tekst je i dalje moguće pročitati. Jan Bibijan sedi i čita ovu knjigu.

Usledila je serija nesreća, u kojima je Jan Bibijan uspeo da se bori snagom đavoljeg repa, prvo u Gvozdenoj šumi sa slugama Mirilajlaja - ljuljaške, predvođene Lju-Lju, zatim su prevarile zlog čarobnjaka i ubile ga. Mirilajlaj u bradi ima kosu od gvožđa, srebra i zlata (tipičan motiv bajke) - kada su vezane, pojavljuju se njegove tri žene. Da bi oslobodio vraninu sestru, Jan Bibijan izvlači sve tri dlake. Ispostavilo se da je gvozdena kosa ružna žena, zlato je ona zastrašujuća koja jede ljudske oči, a srebrna je Liana, koja voli da joj peva i najlepša je od svih. Jan Bibijan je osvaja svojim divnim glasom i melodijama koje poznaje. Otkriva mu se bunar žive vode - kada njime poprska Mirilajlajeve žene, one se pretvore u duvan i otrovne pečurke. Živa voda pretvara drveće u Gvozdenoj šumi u zeleno i cvetaju, a ptice na njima pretvaraju se u decu, koju je jednom oteo i očarao Mirilajlaj. Jednim zglobom dobra Liana poprska sve i razbije čarolije. Ispostavilo se da su ljuljaške mravi, a zli Mirilajlaj se nabacuje na ogromnu torbu, koju Jan Bibijan šutira i puca. Konačno, vrana se oslobađa magije - ona ponovo postaje devojčica Ija.

Svi se vraćaju u gornju zemlju. Tamo Jan Bibijan sreće Fjuta, iscrpljenog i krajnje jadnog. Pronalaze Blatka kako bi junak vratio glavu i ispostavilo se da se dečak od gline vrlo dobro brinuo o svojoj ljudskoj glavi - lice mu je bilo oprano, čisto, kosa temeljito češljana. Janu Bibijanu je neugodno. Vraća rep Fjutu, a kad Blatko zaroni u reku, jer ga je sunce mnogo pržilo, đavo im razmenjuje glave. Blatko ostaje na dnu i voda počinje da topi njegovo telo, Fjut želi da ga pusti da umre, ali Jan Bibijan to ne dozvoljava, vadi ga zglobom kojim je Liana poprskala živu vodu, Kalčo prska. Tako on konačno prelazi sa strane zla na stranu dobra. Kosu sa đavoljeg repa, koju je krišom sakrio od Fjuta i zavezao poput narukvice na ruci, Jan Bibijan je vraća đavolu i tako pokazuje da više ne želi da ima nikakve veze s njim. Vrate se u rodni grad sa Blatkom kao prijatelji. Zvona zvone.[1]

Jan Bibijan na Mesecu[uredi | uredi izvor]

Poglavlja[uredi | uredi izvor]

UPOZORENjE:Slede detalji zapleta ili kompletan opis radnje!

Jan Bibijan je već petnaestogodišnjak. Po povratku iz carstva mađioničara Mirilajlaja, postao je primer - brižan za roditelje, vredan, uvek pomažući na bilo koji način. Postao je miljenik grada i sprijateljio se sa glinenim dečakom Kalčom, koji je na kraju prethodne knjige postao živa osoba. Kaže svom prijatelju Janu Bibijanu da ga vuku na zvezdano nebo, ali kada Blatko ponudi Fjutu da ih odvede, odbija ideju i kaže da želi da izmisli i napravi mašinu da bi stigao tamo. Postao je šegrt Francove tehnike. Brzo uči zamršenosti strukture automobila i motocikala, čak i francuski iz udžbenika.[3]

Jednog dana oštećeni avion sleteo je u polje u blizini grada. Jan Bibijan pomaže pilotima da to poprave i kao nagradu vozi se s njima do glavnog grada, a odatle se vraća vozom. Postao je „lokalni heroj“ i jedini čovek u gradu koji je leteo. Otac Liane i Ije poslao ga je u mornaričku inženjersku školu.

Dve godine kasnije, novine su izvestile da je Jan Bibijan izumeo novu vrstu letećih mašina. Pokreću je radio talasi koje u njemu proizvode kosmički zraci i sunčeva svetlost, razvija se od 30 do 30.000 km / min. U njemu se nalaze avioni za premeštanje pilota na mesečevu površinu, oružje veličine kamera koje snimaju zrakama koje drže predmete na udaljenosti i istovremeno gađaju metke i sposobni su da ih vrate. Zalihe se sakupljaju unutar broda 10 dana. Ime mašine koju je izumeo Jan Bibijan je „Munja“. Radio talasi su sve vreme u kontaktu sa Zemljom, a Jan Bibijan mirno razgovara sa Ijom i ona ga jasno čuje, kao da je pored nje.

Let ide glatko, ispada da mesec ima tanak atmosferski sloj, čak i pre sletanja vide mesečeve stanovnike - lunagije. Pojavio se meštanin, jašući nešto što je služilo kao krilati konj i izgledalo je poput velikog insekta. Sam urođenik ima tamno smeđe pršljenove kao noge i ruke, kontroliše životinju uzdom, a prsti na donjoj strani imaju mehuriće velike poput oraha. Umesto ušiju, mesečevi stanovnici imaju antene, koje su kod muškaraca veoma dugačke. Usne nedostaju, a usta su snažno izbočena. Kapci su poput dve vage, a oči - kao da su poređane u kutije. Imaju spljošten nos. Jan Bibijan i Kalčo postaju gosti jednog od četiri kralja meseca - Iagaga. Ima suprugu Jagagadu i dve ćerke Šagadu i Dagadu. Dvoje zemljana dobijaju vodiča - Magua, koji tokom akcije pokazuje tendenciju da pije vino doneto sa matične planete Jana Bibijana i Blatka.

Za lunarne stanovnike njihova matična planeta se zove Maha, a Zemlja - Vaha. Oni naseljavaju 4 carstva i neprestano ratuju jedni s drugima. Jan Bibijan uspeva da postigne mir i prima puno zlata i dragulja u znak zahvalnosti. A najdragoceniji poklon kralja Iagada je taj što želi da njegove ćerke postanu žene zemaljskih gostiju. Svi pokušaji junaka da se odvoje od ove kraljevske milosti pokazali su se neuspešnim. Kreću u ekspediciju da mapiraju nevidljivu stranu meseca. Pronalaze veliku planinu, koja je puna dijamanata. Zovu ga Lijanin prsten. Uz pomoć kamere i druge opreme, Jan Bibijan i Blatko mapiraju mesta nepoznata naučnicima. Nailaze na ogromne, ljuskave 20-metarske guštere sa dugim vratovima nalik dinosaurusima. Ispostavilo se da su oni predmet verskog kulta, postoje sveštenici koji se brinu o njima i čuvaju ih, ali ko ih je video nema pravo da se ženi ili udaje prema sujeverju Lunagovaca i može doneti nesreću svojim voljenima one. Tako, vraćajući se i pričajući ono što su videli, Jan Bibijan i Blatko neočekivano izbegavaju napade svojih odanih i ludo zaljubljenih budućih žena, koje od njih beže paničnim vriskom. Njih dvoje se vraćaju na Zemlju, gde je Ija već ljubomorana na Jana Bibijana i nervira ga svaki put kad međusobno razgovaraju o činjenici da ju je bivši dečko Fjut, kostimiran i pompezan, počeo često posećivati i udvarati joj se.[1]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v „JAN BIBIJAN – Elin Pelin”. wordpress.com. Pristupljeno 29. 3. 2021. 
  2. ^ Pelin, Elin (1968). Jan Bibijan na Mesecu. Beograd: Mlado Pokolenje. str. 213—214. 
  3. ^ a b Petrović, Tihomir; Milinković, Miomir (2007). Pisci za decu i mlade. Požega: Epoha. str. 297—302. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]