Džekson Keri Frenk
Džekson Keri Frenk | |
---|---|
Datum rođenja | 2. mart 1943. |
Mesto rođenja | Bafalo, SAD |
Datum smrti | 3. mart 1999.56 god.) ( |
Mesto smrti | Grejt Barington, SAD |
Džekson Keri Frenk (Bafalo, 2. mart 1943 — Grejt Barington, 3. mart 1999) bio je američki folk muzičar. Objavio je svoj prvi i jedini album 1965. godine, koga je producirao Pol Sajmon. Nakon objavljivanja albuma, Frenku je, uz bujicu problema lične prirode, dijagnostikovana šizofrenija i depresija, što je sprečilo dalji razvoj njegove karijere.
Frenk je poslednje godine svog života proveo kao siromah i beskućnik, sve do svoje smrti 1999. godine. Usmrtila ga je upala pluća.
Iako je objavio samo jedan album, njegov uticaj na sledeće naraštaje umetnika bio je značajan. Mnogi pevači i tekstopisci, poput Pola Sajmona, Sendi Deni, Berta Janša i Nika Drejka, bili su inspirisani Frenkom. Časopis Roling stoun u jednom članku Džeksona je nazvao "jednim od najboljih zaboravljenih tekstopisaca"[1].
Biografija[uredi | uredi izvor]
Detinjstvo i mladost[uredi | uredi izvor]
Džekson Keri Džouns rođen je 2. marta 1943. godine u Bufalu, država Njujork. Bio je jedini sin Merilin Rošefort Džouns i Džeka Džounsa, pilota[2]. Kasnije je preuzeo prezime svog očuha, Elmera Frenka, vojnika[3].
Marta 23. 1954. godine, kada je Frenk imao 11 godina, peć je eksplodirala u školi koju je pohađao. Požar je usmrtio petnaestoro njegovih vršnjaka, uključujući i Marlin d' Pont (Frenkova tadašnja devojka), o kojoj će on kasnije napisati pesmu "Marlin"[4]. Frenk je preživeo, ali je 50% njegovog tela zadobilo opekotine[5]. Trauma od opekotina oštetila je njegovu paratiroidnu žlezdu, rezultirajući u neregulisanom grupisanju kalcijuma u telu što je uzrokovalo ozbiljne probleme sa zglobovima[6].
Dok je bio u bolnici njegov nastavnik, Čarli Kasteli, kupio je Frenku akustičnu gitaru. Na Frenkov razvitak kao muzičara uticao je Elvis Prisli[7]. 1957. godine otputovao je u Memfis sa svojom majkom, kako bi prisustvovao Elvisovom koncertu[8].
Album[uredi | uredi izvor]
Njegov album iz 1965. godine, Džekson K. Frenk, producirao je Pol Sajmon, dok su njih dvojica živjeli u Engleskoj, baveći se rastućom lokalnom folk scenom. Frenk je bio toliko stidljiv tokom snimanja, čak je tražio da bude zaštićen ekranima, kako ga Pol Sajmon, Art Garfunkel i Al Stujart ne bi mogli videti, tvrdeći "Ne mogu da sviram. Gledaš u mene. " Najpoznatija staza sa snimanja "Bluz run d gejm (Bluz upravlja igrom)" su javno izvodili Sajmon i Garfunkel, a kasnije i Viz Džouns[9], Kounting Krous, Džon Mejer, Kolin Meloj, Bert Janš, Edi Rider, Laura Marling i Robin Peknold, dok je Nik Drejk snimio izvođenje privatno. Još jedna pesma "Milk end honi (Med i mleko)" pojavila se u filmu Vinsenta Galoa, a izvodili su je Nik Drake i Sendi Deni, sa kojom se neko vreme zabavljao. Tokom svog odnosa, Džekson je ubeđivao Sendi da se odrekne svoje profesije medicinske sestre kako bi se posvetila muzici u potpunosti.
Iako je u početku Frenk dobro primljen u Engleskoj, 1966. godine stvari su krenule nagore, uključujući i je njegovo mentalno zdravlje. Istovremeno snašla ga je piščeva blokada. Pošto mu je osiguranje bilo svedeno na minimalnu cifru, odlučio je da se vrati u Sjedinjene Države na dve godine. Kada se vratio nazad u Englesku 1968. godine, svojim prijateljima je izgledao kao drugačija osoba. Njegova depresija pogoršala se i potpuno je izgubio ono malo samopouzdanja koje je nekada posedovao. Al Stujart se prisetio da:
"On (Frenk) se raspadao ispred naših očiju. Njegov stil, koji su svi voleli, bila je melanholija. Počeo je da piše stvari koje su potpuno nesmislene. One su u osnovi bile pune uznemirenosti, bučne i napete. Ne sećam se ni jedne reči tih pesama, jednostavno nije to bio Frenk. Postojala je jedna kritika koja je kazivala da je Džeksonu mesto na psihijatrijskom kauču.[5]"
Vudstok[uredi | uredi izvor]
Dok je bio u Vudstoku, oženio se sa Elejn Sedvik, bivšom manekenkom iz Engleske. Imali su sina, a kasnije kćerku Angelinu. Nakon što je njegov sin umro od cistične fibroze, Frenk je zapao u još veću depresiju i morao je biti smešten u mentalnu instituciju. Do ranih sedamdesetih godina Frenk je počeo da traži pomoć od prijatelja. Godine 1975. Karl Dalas je napisao entuzijastičnu reportažu u britanskom nedeljnom muzičkom listu Melodi Mejker, a 1978. godine Frenkov album je ponovo objavljen kao "Džekson Frenk Agen (Džekson Frenk Ponovo)".
Kasniji život i smrt[uredi | uredi izvor]
Frenk je živeo s roditeljima u Elmi, u Njujorku nekoliko godina početkom osamdesetih. 1984. godine njegova majka, koja je bila u bolnici za operaciju na otvorenom srcu, vratila se kući i Frenk je nestao bez napomene ili adrese. Frenk je otišao u Njujork u očaju da pronađe Pola Sajmona, ali je završio kao beskućnik i spavao je na trotoaru. Za to vreme se našao u različitim psihijatrijskim ustanovama i izvan njih.
Frenk se lečio. Bolovao je od paranoidne šizofrenije, dijagnoze koju je sam Frenk negirao - tvrdio je da je patio od depresije uzrokovane traumom koju je doživeo kao dete.
Frenk je umro od upale pluća i srčanog zastoja u Grejt Baringtonu, u Masačusetsu, 3. marta 1999. godine, u 56. godini života.
Diskografija[uredi | uredi izvor]
Studijski albumi[uredi | uredi izvor]
- Jackson C. Frank (Džekson K. Frenk) (1965)
Ponovna objavljivalja i kompilacija[uredi | uredi izvor]
- Jackson Again, vinyl 1978, CD 1996, vinyl& CD 2001, 2 CD 2003
- Blues Run the Game (Bluz upravlja igrom) (2003) 2 CD
- Forest of Eden (Šuma Edenskog vrta) (2013)
- Jackson C. Frank (2014)
- Fixin to Die (Nameštaljka za umreti) (2014)
- Jackson C. Frank : The Complete Recordings (2015)
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Abbott 2014, str. 6
- ^ Abbott 2014, str. 21
- ^ Abbott 2014, str. 23
- ^ Abbott 2014, str. 13–14
- ^ a b Means, Andrew (1995). "Game, Set, Blues". Folk Roots (146/147).
- ^ Abbott 2014, str. 25
- ^ McGrath, T.J. "Jackson C. Frank (1943–1999)". Folk Blues & Beyond. Retrieved December 29, 2016.
- ^ Abbott 2014, str. 32
- ^ "WizzJones.com - Discography - Lucky The Man". Retrieved 10 December 2015.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Abbott, Jim (2014). Jackson C. Frank: The Clear, Hard Light of Genius. Ba Da Bing. ISBN 978-0-990-91640-6.