Bitka za Borač (1942)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Bitka za Borač (1942)
Deo Drugog svetskog rata u Jugoslaviji

Borci Druge proleterske brigade, koja je učestvovala u boju.
Vreme17. april 1942.
Mesto
istočna Hercegovina
Ishod partizanska pobeda
Sukobljene strane
 NOVJ Nezavisna Država Hrvatska Ustaška vojnica
Komandanti i vođe
Ratko Sofijanić
Uključene jedinice
Druga proleterska brigada
Hercegovački partizanski odred
Kalinovički partizanski odred
lokalne ustaške posade
Jačina
2.000 boraca
2 topa[1]
1.200 ustaša[1]
Žrtve i gubici
45 poginulih
89 ranjenih[1]
180 poginulih[1]

Bitka za Borač (1942) bila je pobeda hercegovačkih partizana nad snagama NDH.[1]

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Bitka na mapi BiH. Ustaška uporišta obeležena su crno, a partizanska crveno. Ukršteni mačevi pokazuju mesto najveće borbe, selo Mjedenik.

Borač je predeo sa više naselja u predelu izvora reke Neretve. U prvoj polovini 1942. bio je jedno od najjačih ustaških uporišta u istočnoj Hercegovini, odakle su ustaše vršile ispade u okolne krajeve, terorisale srpski živalj i ugrožavale vezu između oslobođenih krajeva Hercegovine, Bosne i Crne Gore. Stoga je Vrhovni štab NOVJ polovinom februara 1942. naredio Operativnom štabu za Hercegovinu i Operativnom štabu za Kalinovik da se ustaške snage u Boraču likvidiraju. Spoljnu odbranu Borača ustaše su organizovale grupnim posedanjem više utvrđenih naselja i dominirajućih visova, sa kojih su branili prilaze ka unutrašnjosti, gde su za odbranu naročito utvrdili sela Mjedenik i Šipovicu.[1]

Suprotstavljene snage[uredi | uredi izvor]

Borač je branilo oko 1.200 ustaša. U napadu su učestvovali partizanski odredi pod komandom Operativnih štabova za Hercegovinu i Kalinovik i jedan bataljon Druge proleterske brigade: oko 2.000 borca, 1.400 pušaka, 37 puškomitraljeza, 7 mitraljeza, nekoliko minobacača i dva brdska topa.[1]

Bitka[uredi | uredi izvor]

Po planu Vrhovnog štaba, partizanske jedinice napale su u zoru 17. aprila i do podne zauzele sela: Jabuku, Gornju i Donju Luku, Žuroviće, Šumiće, Bundiće, Sodere, Šipovicu (osim žandarmerijske stanice), Meličiće i Stambeliće, a Mjedenik opkolile. Ustaše su pružale ogorčen otpor, ali u nastavku borbi do 17 časova zauzete su sve branjene tačke, osim Mjedenika i Počelja. Najžešće borbe vođene su na Babinoj Glavi, u selima Šipovici, Lončarima i na Počelju, koji je zauzet tek 18. aprila u 2 časa. Tog jutra, posle trećeg juriša, slomljen je i poslednji otpor ustaša u Mjedeniku.[1]

Posledice[uredi | uredi izvor]

Glavnina ustaških snaga izvukla se ka Konjicu, ali ih je poginulo 180. Razbijene ustaše nisu gonjene preko Uloga ka Bjelimićima, kako je planom Vrhovnog štaba bilo predviđeno, te im je to pomoglo da izbegnu veći poraz. U borbama su naselja u Boraču potpuno uništena. Partizanske jedinice imale su 45 poginulih i 89 ranjenih. Likvidacija ustaša u Boraču pomogla je razvoj ustanka u Hercegovini, što se naročito odrazilo kasnije, u trećoj, četvrtoj i petoj neprijateljskoj ofanzivi.[1]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ e ž z Gažević, Nikola (1974). Vojna enciklopedija (tom 1). Beograd: Vojnoizdavački zavod. str. 716.