Bolnice škotskih žena - „Transportna jedinica”

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Jedno od vozila ove jedinice koja je danonoćno prevozila ranjenike sa fronta

Bolnice škotskih žena - „Transportna jedinica” (engl. Scottish Women`s Hospitals Motor Ambulance Column) bila je posebno organizovana i motornim vozilima opremljena jedinica od 18 članova, koja je odigrala značajnu ulogu u sanitetskoj evakuaciji ranjenika tokom bitaka na solunskom frontu a kasnije i u završnim operacijama za oslobađanja Srbije u Prvom svetskom ratu.[1][2]

Značaj osnivanja Bolnica škotskih žena na solunskom frontu[uredi | uredi izvor]

Saveznici su na jugu Balkanskog poluostrva 1916. organizovali Solunski front. Rat je morao da se privede kraju, borbe su tek predstojale.Trećinu snaga na Solunskom frontu činili su izlečeni, oporavljeni, nahranjeni, odeveni i naoružani srpski vojnici. Srpski vojni sanitet, koji je pretrpeo ogromne gubitke u toku prve dve godine ratovanja i epidemije pegavca, takođe je reorganizovan. U pomoć su stigle, ponovo i bile prve, škotske žene sa tri bolnice i transportnom jedinicom. Došle su i sanitetske misije iz drugih delova Komonvelta: iz Australije, Novog Zelanda, Kanade. Stiglo je ukupno 60 žena, počev od bolničarki i vozača sanitetskih vozila do lekara i hirurga. Bile su to odlično opremljene i vozilima snabdevene transportne jedinice počev od bolničarki i vozača sanitetskih vozila do lekara i hirurga, koje su euzele evakuaciju ranjenika iz Gorničevske bitke i sa Kajmakčalana.[3]

Značaj i zadaci transportne jedinice škotskih žena[uredi | uredi izvor]

Odred motornih sanitetskih vozila Bolnica škotskih žena ili „transportna jedinica”, kako su je zvali, osnovana je u Velikoj Britaniji kao posebna jedinica od 18 članova,[1] koja je brodom u Solun doputovala u leto 1916. godine.[1]

Na padinama Kajmakčalana

U vreme bitke za Kajmakčalan, ova jedinica je danonoćno prevozila ranjenike sa fronta.[1] „Transportnom kolonom“, koja je prevozila ranjenike sa Kajmakčalana u bolnicu, rukovodila je Meri Bredford iz Brizbejna. Među osobljem je bila i Stela Majkls Frenklin, čuvena australijska književnica.[4] Kada su počele borbe na Gorničevu i Kajmakčalanu, najveći problem srpskog vojnog saniteta bilo je njegovo sve veće zaostajanje, jer nije mogao da prati furiozni povratak srpske vojske u domovinu. U takvim uslovima Odred motornih sanitetskih vozila Bolnice škotskih žena odigrao je značajnu ulogu, kao spona između pukovsih i divizijskih i armijskih bolnica u pozadini fronta.[5]

„Transportna kolona“ ranjenike je dopremanala direktno sa Kajmakčalana, a prevoz su obavljale svojim fordovima devojke „transportne jedinice“ iz sastava Bolnice škotskih žena: Evelina Haverfild, Rut Plimsol, Gledis Džensen, Džeraldin Hedžes, Ketrin Mari Harli, Meri Džozefin Bedford, Elsi Komeren Korbet, Oliv King. One su pravo sa Kajmakčalana...

Baza Jelak

U tom cilju u januaru 1917. godine jedinica je bila prebačena u novu bazu Jelak, neposredno ispod Kajmakčalana.[1] Jedinica je tegodine ojačana novim transportnim sredstvima,

U toku godinu dana, koliko su bili u bazi Jelak, ova „transportna jedinica” prevezla je 8.477 ranjenika.[1]

Na pobedonosnom putu od solunskog fronta do Beograda i Novog Sada[uredi | uredi izvor]

Transportne jedinice Bolnica škotskih žena u stopu su pratile nezadrživo kretanje srpskih vojnika u oslobađanje Srbije. Za 45 dana sa njima su prešle 750 kilometara

Nakon proboja Solunskog fronta transportna jedinica je pratila savezničku vojsku i na tom mukotrpnom putu prošla kroz Prilep, Veles, Kumanovo, Vranje, Niša i Beograda, sve do Novog Sada.[8]

A sve je počelo oktobra 1918. godine, po naređenju načelnika saniteta srpske vojske pukovnika dr Đoke Vladisavljevića, koji je ovoj jedinici naredio da će morati, kao i u vreme bitke za Kajmakčalan, podneti najveći teret u prihvatanju ranjenika u Srbiji. Ona je bila jedina od svih bolnica žena Škotske koja je pratila srpsku vojsku u njenom pobedonosnom nastupanju prilikom oslobođenja zemlje, i jedina koja je na tlu Srbije radila u miru, jer je po završetku ratnih operacija, bila tamo gde je Srbiji i njenom narodu medicinska pomoć bila najpotrebnija.[9]

Dodela priznanja i demobilizacija jedinice[uredi | uredi izvor]

Svi članovi jedinice početkom 1919. godine bili odlikovani a potom demobilisani.[1][10] Najveći deo njenih pripadnika se vratio u svoje matične države, dok su pojedini članovi nastavili da se bave humanitarnim aktivnostima u Srbiji. Osnivali su bolnice i sirotišta, brinuli se o deci i invalidima, ostavljali zadužbine u novcu i opremi, školovali đake, stipendirali žene lekare.[11]

Zatečena sredstva predata su novoosnovanom Memorijalnom fondu Elsi Iglias (Elsie Inglis Memorial Fund), kojem su više godina kasnije stizale brojne donacije iz celog sveta. Sredstva iz ovog fonda u Srbiji su poslužila za izgradnju bolnica i instituta (Spomen bolnica za žene na Dedinju, Laboratorija na Institut za fiziologiju u Beogradu itd).[12]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ e Mikić Ž. Bolnice škotskih žena-90.godišnjica njihovog delovanja u Srbiji. Med Pregl 2005; 58(11-12):597-608.
  2. ^ Inglis Elsie, Bolnice Škotskih ţena, pre deset godina:Scottish Women’s Hospitals, u: Nova Evropa, knj. 12 (1. decembar 1925) [uredili L. Popović, M. Kostrenčić, M. Ćurčin], Zagreb 1925, str. 487–488
  3. ^ Dalibor Denda, Automobil u srpskoj vojsci 1908-1918, Beograd, 2008.
  4. ^ Franklin SM. Six month with the Serbs. Sidney: Manuscript in the Mitchel Library; 1919.
  5. ^ Ignjatović M, Stanković N. Srpsko ratno hirurško iskustvo (1876-1918) V deo: Ratna hirurgija u Srbiji u Prvom svetskom ratu. Vojnosanit Pregl 2004; 61(3):331-342.
  6. ^ Vuković Ž.: Žene Australije na Solunskom frontu. Beograd. simpozijum Instituta za istoriju SANU; 1987.
  7. ^ Srpske novine, br. 118, 3. oktobar 1917, str. 2, Izveštaj o srpskome bolničkome fondu i ostalim specijalnim ratnim prilozima za pomoć Srbiji: Raport of the Serbian Hospitals Fund and Other Special War Relief Contributions for Serbia.
  8. ^ Dimitrijević Brana, Od Jelaka do Beograda (i Novog Sada) – iz ratnog dnevnika 1918. godine gospođice Korbet u: [Zbornik radova Četvrtog naučnog skupa] 800 godina srpske medicine [Soko Grad, 6. do 9. juna 2013. godine] / [urednici Brana Dimitrijević, Zoran Vacić], Beograd 2013, str. 71–78.
  9. ^ Antić V. Bolnica u Vranju. Vranje: Vranjske knjige; 2003.
  10. ^ De Vries S. Great Australian Women. Sidney: Harper Collins Publications; 2000.
  11. ^ St. Clair Stobart: Spirit of Democracy, 1918.
  12. ^ Mikić, Ž. [2008]. Srpska majka iz Škotske - dr Elsi Inglis (1864-1917). Medicinski pregled, 61(7-8), 419-426.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Ignjatović M, Stanković N. Srpsko ratno hirurško iskustvo (1876-1918) V deo: Ratna hirurgija u Srbiji u Prvom svetskom ratu. Vojnosanit Pregl 2004; 61(3):331-342.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]