Branko Mašić

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Branko Mašić je srpski književnik. Sa grupom jugoslovenski usmerenih pisaca (Niko Bartulović, Ivo Andrić i Vladimir Ćorović) uređivao 1917. godine u Zagrebu časopis „Književni Jug“.

Srpski emigrant iz Korduna Branko Mašić objavio je u „Kanadskom Srbobranu“ od 29. januara 1959. godine jedan članak pod naslovom „Hrvatska javna tajna“ u kojem je izos. pisao:

... Nikada Hrvati ne bi primili taj jezik kao svoj, a još manje bi prihvatili ilirstvo, odnosno docnije jugoslovenstvo, da iza toga nije stajala krupna garancija ili osiguranje. I to u obliku njihove javne tajne...

Ta hrvatska javna tajna izgleda ovako:

Osnovna želja i misao Austro-Latina je da se baš uz pomoć Hrvata, suzbije, rastoči i upropasti onaj već elementarnom snagom zavitlan polet novog probuđenog srpstva, kome je i suviše očit cilj: ne samo političko oslobođenje Srba i ostalih Južnih Slovena, već i njihovo „ludo“ nastojanje da se sa onom svojom „poluvarvarskom“ tradicionalnom kulturom ili svojim moralom i filozofijom iz narodne poezije, istaknu i afirmiraju među ostalim civilizovanim svetom...

Tu javnu hrvatsku tajnu znao je jasno i neposredno Ljudevit Gaj, otac hrvatskog ilirstva i čisti plaćeni najamnik ili špijun austro-latinski. Isto tako i grof Janko Drašković, njegov glavni pomoćnik. A docnije, posredno i neposredno, biskup Štrosmajer i pop Franjo Rački. Otuda su sva četvorica po tome planu radili ceo svoj život. Kako je ko bolje, veštije i prikrivenije mogao. Po najčišćem jezuitskom načinu: vazda brižljivo krijući tu svojujavnu tajnu kao zmija noge, što se veli. Poglavito od Srba.

Prema tome za Hrvate preuzimanje srpskog jezika i svog onog golemog narodnog blaga u njemu nije značilo: da oni time Srbima pridaju neku vrednost, sposobnost - ili oslobodi Bože! - nadmoćnost nad njima. Već naprotiv!

Hrvati su Zapad, Evropa, Austrija, Vatikan, „tisućljetna kultura“. A Srbi su Istok, Poluazijati, Vizantinci (u najgorem smislu: otprilike kao Cigani), turska raja, Balkanci, divljaci. I još k tome otpadnici „jedinospasavajuće“ hrišćanske vere, nevernici, šizmatici. I sad ako se što od vrednosti ili dobra našlo kod te „grčko-istočnjačke bagre“, to je kao kad divljak slučajno naiđe na dragi kamen. On će ga dati prvom čoveku koji ga sretne budzašto. Ili će ga odbaciti.

Zato je sva dužnost „tisućljetno“ kulturnog naroda da oduzme divljaku to čemu on ne zna vrednosti i ne ume iskoristiti kako valja. Prema tome oni ga samo udostojavaju ili čine milost tome divljaku a čovečanstvo zadužuju, preuzimanjem tog jezika srpskog, koga onda dabome s „punim“ pravom i „visokom“ samosvešću proglasuju samo - hrvatskim. Otuda ono upravo mahnito megalomanstvo i šovinističko njihovo tvrđenje, javno po novinama, da su Srbi Hrvatima ukrali njihov - hrvatski jezik!!!

Događaji iz toga vremena, i kasnijih vremena, pogotovo iz vremena razbijanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ukazuju da njegova upozorenja treba ozbiljno shvatiti.