Ependimske ćelije

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ependimske ćelije
Presek centralnog kanala kičmene moždine, pokazuje ependimu i gliju.
Identifikatori
MeSHD004805
TAA14.1.00.022
FMA242791
Anatomska terminologija

Ependimske ćelije su epitelne ćelije koje oblažu komore mozga i centralni kanal kičmene moždine. Naime, unutar tkiva mozga i kičemene moždine nalazi se sistem međusobno povezanih komora i kanala, koji je ispunjen cerebro-spinalnom tečnošću. Taj sistem se naziva ventrikularni sistem mozga i njega čine četiri komore, kanal u novou srenjeg mozga (Silvijev kanal) i kanal u nivou kičmene moždine. Ependimske ćelije dakle, oblažu unutrašnju površinu ventrikularnog sistema.

Svrstavaju se kao makroglijske ćelije pošto nastaju od neuroektoderma.

Struktura[uredi | uredi izvor]

Ependim se sastoji od ependimalnih ćelija zvanih ependimociti, vrsta glijalnih ćelija. Ove ćelije oblažu komore u mozgu i centralni kanal kičmene moždine, koji se ispunjavaju cerebrospinalnom tečnošću. To su ćelije nervnog tkiva jednostavnog stubastog oblika, slično kao kod nekih epitelnih ćelija sluzokože.[1] Rane monocilirane ependimalne ćelije se diferenciraju u multicilirane ependimalne ćelije zbog njihove funkcije u cirkulišućoj cerebrospinalnoj tečnosti.[2]

Bazalne membrane ovih ćelija karakterišu produžeci slični pipcima koji se vezuju za astrocite. Apikalna strana je prekrivena cilijama i mikroresicama.[3]

Funkcija[uredi | uredi izvor]

Cerebrospinalna tečnost[uredi | uredi izvor]

Oblažući komore ispunjene likvorom i kičmeni kanal, ćelije ependima igraju važnu ulogu u proizvodnji i regulaciji likvora. Njihove apikalne površine prekrivene su slojem cilija, koje cirkulišu likvor oko CNS.[3] Njihove apikalne površine su takođe prekrivene mikroresicama koje apsorbuju likvor. Unutar moždanih komora, populacija modifikovanih ependimalnih ćelija i kapilara zajedno poznatih kao tela choroidea formiraju strukturu zvanu horoidni pleksus, koji proizvodi likvor.[4]

Modifikovani čvrsti spojevi između epitelnih ćelija kontrolišu oslobađanje tečnosti. Ovo oslobađanje omogućava slobodnu razmenu između likvora i nervnog tkiva mozga i kičmene moždine. Zbog toga uzimanje uzoraka likvora, na primer kroz kičmenu slavinu, daje informacije o celom CNS-u.

Neuroregeneracija[uredi | uredi izvor]

Jonas Frisen i njegove kolege sa Instituta Karolinska u Stokholmu pružili su dokaze da ependimalne ćelije deluju kao ćelije rezervoara u prednjem mozgu, koje se mogu aktivirati nakon moždanog udara i kao in vivo i in vitro matične ćelije u kičmenoj moždini. Međutim, ove ćelije se nisu samoobnavljale i kasnije su bile iscrpljene jer su stvarale nove neurone, čime nisu uspele da zadovolje potrebe za matičnim ćelijama.[5] Jedna studija je primetila da ependimske ćelije iz obloge lateralne komore mogu biti izvor ćelija koje se mogu transplantirati u puža da bi se preokrenuo gubitak sluha.[6]

Klinički značaj[uredi | uredi izvor]

Ependimom je tumor epindemskih ćelija koji se najčešće nalaze u četvrtoj komori.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Houde, Michelle (2011-02-02), „Experimental Bitemarks and Histology”, Bitemark Evidence, CRC Press, str. 433—452, ISBN 978-1-4398-1862-6, doi:10.1201/b10520-30, Pristupljeno 2021-11-13 
  2. ^ Kyrousi, Christina; Lygerou, Zoi; Taraviras, Stavros (2017). „How a radial glial cell decides to become a multiciliated ependymal cell”. Glia. 65 (7): 1032—1042. PMID 28168763. S2CID 3770948. doi:10.1002/glia.23118. .
  3. ^ a b Brat, Daniel J. (2010-01-01), Perry, Arie; Brat, Daniel J., ur., 2 - Normal Brain Histopathology (na jeziku: engleski), Churchill Livingstone, str. 15—33, ISBN 978-0-443-06982-6, Pristupljeno 2021-11-13 
  4. ^ Sadler, T. W. (2010). Langman's medical embryology. Jan Langman (11th izd.). Philadelphia: Lippincott William & Wilkins. ISBN 978-0-7817-9069-7. OCLC 227928523. 
  5. ^ Johansson, Clas B.; Momma, Stefan; Clarke, Diana L.; Risling, Mårten; Lendahl, Urban; Frisén, Jonas (1999-01-08). „Identification of a Neural Stem Cell in the Adult Mammalian Central Nervous System”. Cell (na jeziku: engleski). 96 (1): 25—34. ISSN 0092-8674. PMID 9989494. S2CID 9658786. doi:10.1016/S0092-8674(00)80956-3. 
  6. ^ „Brain cell hope for hearing loss” (na jeziku: engleski). 2008-12-09. Pristupljeno 2021-11-13.