Iguman Vasilije (Domanović)

Vasilije (Domanović)
Osnovni podaci
Pomesna crkva	Srpska pravoslavna crkva
Eparhija	Eparhija žička
Titula	iguman Manastira Studenice
Sedište	Manastir Studenica kod Kraljeva
Godine službe	1961—1963
Naslednik	Julijan (Knežević)
Lični podaci
Svetovno ime	Vojislav Domanović
Datum rođenja	(1914-08-19)19. avgust 1914.
Mesto rođenja	Sokolići kod Čačka, Austrougarska
Datum smrti	27. avgust 1963.(1963-08-27) (49 god.)
Mesto smrti	Manastir Studenica kod Kraljeva, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija

Vasilije (svetovno Vojislav Domanović; Sokolići kod Čačka, 19. avgust 1914 — Manastir Studenica, 27. avgust 1963) bio je iguman Manastira Studenice.

Biografija

Uistinu svetog života, blaženi sveštenoiguman Vasilije rođen je u selu Sokolićima kraj Čačka 1914. g. Mladi Vojislav odmalena biva pobožno vaspitavan od vrijednih i smjernih roditelja Radivoja i Stajke. Da njegov odgoj nije bio svakidašnji, svjedoči svaki segment života u kome je predano služio Bogu i Crkvi. Budući pobožno vaspitan, odlazi u Ovčarsko–kablarsku klisuru i manastir Preobraženje, gdje prima monaški postrig. Rukom Sv. vladike Nikolaja rukopoložen je u čin đakona, a potom i jeromonaha 1938. u Žiči. Pisao je Sveti vladika Nikolaj i kasnije, iz progonstva u Americi, Vasiliju i bratiji u Rači. Tu se on obraća njima riječima: „Da svi slušaju oca Vasilija, a otac Vasilije Boga, pa će biti srećni“.

Monaško tihovanje i kinovijski podvig u Preobraženju, mladom jeromonahu Vasiliju prekida Drugi svjetski rat. Božiji plan za njega tu dobija posebne obrise njegove teške i slavne životne putanje. Krstonosni podvig i stradanje posle rata nisu prestali. Kako za Crkvu Hristovu, tako i za jeromonaha Vasilija teškoće tek nastaju. Komunistički režim je posebnu torturu sprovodio nad ocem Vasilijem. Ostalo je upamćeno da su ga bezbožnici posle rata tjerali da trči ispred njihovog džipa od Banje do Požege. Da su udarili na najboljeg, ne svjedoči samo svojim svetim životom iguman Vasilije. O tome svjedoče i ljudi od nauke toga doba, koji su jasno i glasno tvrdili da bi Srpska Crkva imala dobrog patrijarha da je iguman Vasilije imao potrebno obrazovanje.

U Žičkoj eparhiji, odakle otpočinje službovanje, u to vrijeme vlada prava nered. Bratija iz manastira se usled rata razišla. Ipak manastir Blagoveštenje za vrijeme njegove uprave u toku rata, uprkos nedaćama, održava duhovni i materijalni nivo. Prepodobni otac Vasilije, upravljajući kormilom svog bratstva, ujedno pomaže čitavoj Srpskoj svetoj gori. Iako malobrojno, bratstvo se sačuvalo. Iz njega je kao iz Božije bašte izašlo nekoliko najplodonosnijih i najbitnijih ličnosti Srpske Crkve, poput starca Julijana Studeničkog i patrijarha Pavla.

Posebno je interesantan odnos oca Vasilija i Gojka Stojčevića (kasnije Patrijarha Pavla). Studirajući medicinu i teologiju, Gojko je imao plan da posle studija bude ljekar i sveštenik. Kada je postao u Banji vaspitač u izbeglištvu za djecu iz Bosne, 1944. godine spasao je jednog dječaka iz rijeke u koju je upao. Zagazivši u vir, dječak se počeo daviti jer nije znao da pliva. Gojko je uskočio u rijeku i spasio ga. Pošto mu je odjeća bila mokra sve do povratka, prehladio se i dobio zapaljenje pluća. Susret sa igumanom Vasilijem u Blagoveštenju, ostavlja na njega dubok trag i presudan uticaj. Razmišljajući o Bogu, svojoj budućnosti i zdravlju, ostaje jedan period pod iskusnim duhovnim vođstvom prepodobnog igumana Vasilija. Godine 1948. po primanju monaškog postriga i novog imena Pavle, budući Patrijarh i prvojerarh srpski trajno je iscjeljen od teške bolesti. Godine 1944. usnio je san kako je zapao među stijene i koprive. Iz nevolje ga pomoću užeta spasava iguman Vasilije Domanović. Tumačio je to blaženog spomena Patrijarh da je neoposrednim molitvama i zastupništvom prepodobnog igumana Vasilija od Boga primio iscjeljenje. Kasnije će oca Vasilija na opsluživanju parohija čajničkih uvijek pratiti neko od bratije iz Rače. Kratak period je bio i njegov sabrat Pavle, ali zbog oštre klime nije se dugo zadržao.

Godine 1949. bratstvo na čelu sa igumanom Vasilijem odlučuje da pređe u manastir Raču, u predivnu tišinu i ljepotu ispod Tare. Posle godinu dana, iz manastira Vujan u Raču dolazi pomenuti, čuveni duhovnik Julijan. Iguman Vasilije iz smirenosti i poštovanja prema njemu, predaje mjesto igumana ove svete obitelji ocu Julijanu. Ispostaviće se da je ovo bila istinski promisao Božiji, koji ga je pratio cijelog života. Oporavivši se od tegobnih godina, bratija sa igumanom pronalazi molitveni mir u Rači.

Veliki stradalnik svoga vremena, Mitropolit sarajevski i dabrobosanski Nektarije Krulj (od komunista je pretrpio zatvaranja, bijenja i rane, od čega je i skončao) pozvaće 1954/55. iz Rače vrlog i sposobnog oca Vasilija. Mitropolit mu upućuje poziv s molbom da obnovi ratom porušenu crkvu u Čajniču, najveću svetinju ove eparhije u kojoj se čuva čudotvorna ikona Majke Božije - „Čajnička Krasnica“. Predanje kazuje da je upravo ta ikona jedna od onih koje je naslikao Sv. apostol Luka. Iako težak i veliki kraj za opsluživanje (geografski i po iskušenjima koja sa sobom nosi ova velika svetinja), od Boga na službu biva prizvan u najtežem periodu otac Vasilije, koji se sa radošću odaziva.

Italijanski, handžarski i komunistički zločini ostavljaju za sobom duhovni, materijalni i moralni garež. Veleljepni hram u spomen Uspenja Presvete Bogorodice je sagrađen 1857–1863. g. Italijani pri povlačenju preostalom municijom i dinamitom koji su stavili u hram, dižu ga u vazduh i ruše. Tako Čajniče i njegova svetinja ostaju samo sa starom crkvom, koja je tada takođe potpuno razrušena, ali po završetku rata odmah obnovljena. Vrijedno je spomenuti da se pri toj eksploziji ni kandila ispred čudotvorne ikone nisu ugasila, a ona sama ostaje netaknuta. Na toj velikoj i teškoj dužnosti otac Vasilije svojim djelima otpočinje vaskrsavanje hrama iz gareža i pepeli. Svjestan je bio ovaj sveti čovjek kome Gospodaru služi! Sveta i čudotvorna ikona Čajnička Krasnica svojim spasonosnim i blagodatnim čudesima pomaže svima koji sa vjerom i nadom pritiču. Njoj se pored pravoslavnih Srba mole i pomoć dobijaju Jevreji, muslimani i mnoštvo drugog svijeta.

Samopregorni rad oca Vasilija, pun ljubavi, nije ostao nezapamćen. Najupečatljiviji primjer se desio pri obilaženju susjednog mjesta Zaborka, udaljenog četiri sata hoda gdje je tog dana svetio vodicu. U povratku za Čajniče spasio je muslimanski bračni par koji je zahvatila mećava i snijeg. Išavši iz pravca Zaborka na konju, otac Vasilije ugleda dvoje ljudi kako se jedva probijaju kroz snijeg i mećavu iz pravca Metaljke. Sišavši sa konja, on iznemoglu stariju ženu pope na sedlo, a mužu dade uzde i pred njima poče grtati i prtiti snijeg. Posle dužeg puta do Čajniča stižu svi živi i zdravi. Zbog ovog gesta posebno su ga poštovali muslimani, a odnos između naroda u ovog gradu postaje zdraviji.

Dvadeset godina Čajniče nije vidjelo sveštenika, a pogotovu ne tako lijepog, markantnog i naočitog. Duge kose i brade, lijepih crta lica, pronicljivog i mudrog pogleda, otac Vasilije nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Po njegovom dolasku mnogi su sa strahom prilazili da vide čudo Božije od čovjeka, naročito djeca rođena posle rata. Neki bi zlonamjerno govorili da je predratni pukovnik, možda četnik ili hajduk zbog izgleda ali realnost je bila drugačija. Ko je iole htio da uvidi njegov život i djela u Crkvi Božijoj, mogao je da usklikne kao rijetki iz naroda: „Ljudi, pa ovo je Sveti Sava ustao iz mrtvih i došao sa neba, ili iz Mileševe da nas posjeti u ovom bezbožnom vremenu“.

Bez ikakve pomoći, osim Božije, u ovako teškim uslovima, otac Vasilije Domanović za kratko vrijeme obnavlja veliku čajničku crkvu, sa četrnaest malih i četiri velika kubeta. Od tada do danas ova svetinja dominira Čajničem, nepokolebivo stojeći kao neoborivi stub istine i blagodati Božije. Na Malu Gospojinu 1959. godine patrijarh srpski German, sa arhijerejima Srpske Crkve, izvršio je veliko osvećenje hrama. Tadašnji režim nije dozvolio da autobusi poklonika idu prema Čajniču od Goražda, pa je narod osamnaest kilometara išao pješice u litiji, što je stvorilo poseban prizor. Trideset hiljada ljudi na osvećenju i prva velika crkvena svečanost od rata.

Iscrpljen od ratnih godina i teškog rada i služenja, otac Vasilije se razbolio. Mitropolit Nektarije je namjeravao da ga na Liturgiji za ovu svečanost nagradi činom igumana, ali je to zbog njegove bolesti odloženo. Ne treba zaboraviti da je u teškom bezbožničkom periodu otac Vasilije morao pribaviti sve dozvole za obnovu hrama, pritom je u rekordnom vremenu obnovio veleljepni hram i vratio sve u prvobitno stanje.

Obavivši teško, ali sveto i bogougodno djelo u Čajniču, otac Vasilije se vraća u Raču svojoj bratiji. U vrijeme Episkopa žičkog Vasilija Kostića, 1961. godine bratstvo prelazi iz manastira Rače u Studenicu. Otac Vasilije tu dobija čin igumana i namjesnika manastira, pomažući igumanu studeničkom Julijanu.

Upokojio se u Gospodu 1963. godine Kraljevu i sahranjen je u Manastiru Studenici.