Karlo od Trenta

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Karlo od Trenta
Datum rođenja1296
Datum smrti1315
RoditeljiFilip I Tarentski
Tamara Anđelina Dukina

Karlo Tarentski (1296 — 29. avgust 1315. godine), bio je najstariji sin Filipa I, kneza od Tarenta i titularnog latinskog cara Konstantinopolja, i njegove supruge Tamare Anđel Komnin, ćerke epirskog despota Nićifora I Komnina Duke.[1]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Karlov otac, knez Filip I, je 1307. godine, preuzeo Kneževinu Ahaju u južnoj Grčkoj. Međutim, postojalo je rivalsko pravo na kneževinu u liku Matilde od Enoa, žene Gija II de la Roša, vojvode od Atine. Vojvoda Gij je postao Filipov baili u kneževini Ahaji, ali je umro 1308. godine, bez dece, Matilda tako postaje udovica.[2][3] Petnaestogodišnja Matilda je 1309. godine, verena za dvanaestogodišnjeg Karla, u pokušaju da pomiri suprotstavljene pretenzije na kneževinu Ahaju. Ceremonija je održana u Tebi 2. aprila, u prisustvu latinskog atinskog arhiepiskopa, anžujskih baila i okupljenog plemstva kneževine Aheje i Atinskog vojvodstva.[4]

Veridba između Karla i Matilde raskinuta je 1313. godine, a Matilda se udala za Luja Burgundskog, kao deo složenog bračnog saveza u kome je Matildi ustupljena kneževina Ahaja (iako je knez Filip I zadržao sizerenska prava nad kneževinom, koju je držao od 1294. godine[5]) . Kao deo niza brakova i dogovora te godine, knez Filip I je sklopio drugi brak sa Katarinom od Valoa, titularnom latinskom caricom (koja je bila verena za Lujevog brata, Huga V od Burgundije), dok je Karlo bio veren sa sestrom svoje nove maćehe, Žane od Valoa kao nadoknada za raskid prethodne veridbe.[6][7]

Kao i prva, ova veridba nikada nije trebalo da se raskine. Godine 1315, knez Filip I je otišao na sever zapovedajući napuljskim trupama da oslobodi firentinske gvelfe, koje su u Montekatiniju opsedali pizanski gibelini pod Ugučoneom dela Fađolom. U njegovoj pratnji su bili Karlo od Tarenta i Filipov mlađi brat Petar, grof od Gravine. Uprkos početnim uspesima, knez Filip I se razboleo od groznice i porazio ga je Ugučone u bici kod Montekatinija. Karlo je ubijen u bici, a njegov stric je nestao; bolesni knez Filip I je pobegao.[8]

Karlovo telo pronađeno je blizu tela Ugučioneovog sina Frančeska; njihovi savremenici su pretpostavljali da su pobili jedni druge. Rainieri dela Gerardeska se zakleo da neće biti proglašen vitezom dok se ne osveti Anžujcima za smrt svog oca, koga je Karlo I Napuljski pogubio sa Konradinom 1268. godine. Sada je prihvatio priznanje sa nogom na lešu Karla Tarentskog.[9] Vartolomej iz Luke je pomogao u organizovanju izvlačenja Karlovog tela od Pizanaca posle bitke.[10] Remigio dei Girolami, dominikanski pristalica Karlovog strica, Roberta, kralja Napulja, održao je propoved o Karlovoj smrti.[11]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Bury, John Bagnell, ed. (1932). The Cambridge Medieval History, Volume VII: Decline of the Empire and Papacy. Cambridge University Press. Kelly, Samantha (2003). The New Solomon: Robert of Naples (1309–1343) and Fourteenth-Century Kingship. Leiden: Koninklijke Brill NV. ISBN 90-04-12945-6.
  • Longnon, Jean (1949). L'empire latin de Constantinople et la principauté de Morée (in French). Paris: Payot.
  • Lognon, Jean (1969). "The Frankish States in Greece, 1204–1311". In Setton, Kenneth M.; Wolff, Robert Lee; Hazard, Harry W. (eds.). A History of the Crusades, Vol. II: The later Crusades, 1189–1311. Madison, Wisconsin: University of Wisconsin Press. pp. 235–276.
  • Nicol, Donald M. (1984). The Despotate of Epiros 1267-1479: A Contribution to the History of Greece in the Middle Ages. Cambridge University Press. ISBN 9780521261906.
  • Topping, Peter (1975). "The Morea, 1311–1364". In Hazard, Harry W. (ed.). A History of the Crusades, Vol. III: The fourteenth and fifteenth centuries. University of Wisconsin Press. pp. 104–140. ISBN 0-299-06670-3. Archived from the original on 1 October 2013. Retrieved 8 May 2014.
  • Valentiner, William Reinhold; Walther, Josephine L.; Boothroyd, R. H. (1935). Tino di Camaino: a Sienese sculptor of the fourteenth century. Paris: Pegasus Press.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Nicol 1984, str. 257
  2. ^ Lognon 1969, str. 269–270
  3. ^ Topping 1975, str. 107
  4. ^ Longnon 1949, str. 295
  5. ^ Topping 1975, str. 106
  6. ^ Longnon 1949, str. 302–304
  7. ^ Topping 1975, str. 109
  8. ^ Bury 1932, str. 40
  9. ^ Valentiner, Walther & Boothroyd 1935, str. 44.
  10. ^ Kelly 2003, str. 40
  11. ^ Kelly 2003, str. 307