Konstantin Preslavski

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Konstantin Preslavski
Lični podaci
Datum rođenja9. vek
Mesto rođenjaPreslav,  Bugarska,
Datum smrti10. vek
Književni rad
Najvažnija delaPoučno Jevanđelje

Konstantin Preslavski (9 — 10. vek) bio je bugarski pisac, živeo je u gradu Preslavu i predstavnik je preslavske književne škole. Bio je Klimentov savremenik i Metodijev učenik. Njemu se pripisuje konačna redakcija ćirilskog pisma. Tako bi on stajao na čelu Preslavske škole. O Konstantinu se ne zna mnogo. Zna se samo da je bio prvi prezviter i da je kasnije postao episkop. Dobio je najviše zvanje - prvi preslavski episkop.

Književni rad[uredi | uredi izvor]

Poznato nam je jedno veće delo koje pripada Konstantinu Preslavkom (Prezviteru). To je Poučno Jevanđelje, nastalo 893. godine, koje je prvobitno imalo, predstavlja se, ovakav sklop:[1]

  1. Azbučna molitva
  2. Predgovor čitavom zborniku, kratak i gde sam pisac kazuje da piše molbu Naumovu.
  3. Proglas Jevanđelja
  4. 51 beseda za sve nedeljne dane od Uskrsa do Vrbice. To su najviše prevodi, sa manjim nekim Konstantinovim preradama i umecima. Prevodi iz Jovana Zlatoustog i Kirila Aleksandrijskog. To su kraće besede ili homilije, vrlo jednostavne sheme. Početak je dužinom kraći. Zatim dolazi tumačenje samog jevanđeljskog teksta, predviđenog za čitanje te nedelje kojoj je namenjena beseda. Posle toga sledi kraći ili duži zaključak. Jedna beseda pripada Konstantinu, originalna je. To je 42. beseda iz koje se vidi srednjovekovno viđenje i shvatanje nadahnuća kroz neposredno obraćanje i traženje Svetog Duha. Konstantin ovde kaže da slovensko pleme leti ka Gospodu i ište jevanđeljsku reč na svom jeziku, kojoj su posvećene sve besede u ovom zborniku.
  5. Crkveno skazanje. Kraće delo pravnog karaktera, iz oblasti crkvenog prava.
  6. Istorikija. Vrlo kratko kazan letopis od Adama do samog Konstantinovog vremena, rađen prema vizantijskim izvorima. To je prvi letopis kod Slovena.
  7. Još jedno delo Preslavkog: Četiri slova protiv arijanira. (Arijanstvo je za hrišćanski svet jeres, koja je dobila ime po aleksandrijskom prezviteru iz IV veka Ariju. On je učio da sin Božiji nije sličan u svemu svome Ocu, već je od njega samo sazdan, tj. javlja se kao stvorenje Boga, kao sazdanje Boga, a ne javlja se Bogom, kao Bog). Ova četiri dugačka slova protiv arijanita predstavljaju prevod sa grčkog poznatih slova crkvenog oca Atanasija Aleksandrjskog.

Izvorna dela[uredi | uredi izvor]

Azbučna molitva[uredi | uredi izvor]

„Azbučna molitva“

Azbučnu molitvu čini 40 stihova pisanih u dvanestercu. To je vizantijski dvanaesterac (stihove politikos ili građanski stih). Dvanaest slogova se ostvaruje u ovo vreme, kada piše Konstantin više grafički nego stvarno, zvučno. Azbučna molitva je pisana u akrostihu. Na početku stiha nalazi se uvek jedno slovo slovenske azbuke. Molitva je pisana u prvom licu jednine i u osnovi ima ton i tok molitve. Pisac je Azbučnu molitvu zamislio kao uvod u jednu slovensku knjigu. Traži od Boga da mu pošalje živog Duha, da bi mu u srce udahnuo reč. U ovom neposrednom obraćanju i traženju svetog Duha slovensko pleme leti ka Gospodu i ište Jevanđeljsku reč. Sam pisac. Konstantin, opet se okreće sebi i traži od Gospoda preobilnu reč. Opisana je želja za književnim stvaranjem , koja pobuđuje likovne predtave kod čitaoca:

       „Херувимску ми мисао и ум подај,
       О часна пресвета Тројице,
       Жалост моју на радост окрени,
       Целомудрено да почнем писати
       Чуда твоја предивна веома
       Шестокрилну снагу пошто је попримим”.

Ovo se samo zove molitva. Molitva ovde ima šire značenje - moljenje za stvaranje. Sreću se izvesna mesta koja nalaimo, kasnije, kod srednjovekovnih pisaca, z čega možemo vaspostaviti kako je shvaćenaknjiževnost i pesničko stvaranje. Takvo shvatanje je veoma razvijeno - traženje, zazivanje, ispoljavanje nemoč+ći pred veličinom pesme. Iskanje nadahnuća, mudrost Svetog Duha - sve su to samo opšta mesta. Ovo su smo nagoveštaji da bi se progovorila prava reč. Ako se razluče ta opšta mesta, katkada, mogu se iščitati izvesne pojedinosti svojstvene samim srednjovekovnim piscima: pisci nešto osoveno unose baš za sebe. Kasnije, u periodu „pletenija slove” , u širokom odnosu prema mogućnosti reči, kada se srpskoslovenski jezik razvio do svojih najvećih leksičkih mogućnosti, ovo samo traženje nadahnuća nije više poza, nego i traženje da potekne reč. Sami pisci „pletenija sloves” sa dosta opštih mesta to traže i realizuju. Mnogo vode računa o nadahnuću. Oni čine neuobičajene spojeve apstraktnog i stvarnog, duhovnog i materijalnog. Reči su sada u spojevima kakve ranije ne nalazimo. Kod srednjovekovnih pisaca se javlja motiv koji će i kasnije kroz književnost trajati. Ovo što nalazimo u srednjem veku, srećemo i u zrelom romantizmu. Neki su vrlo rado pevali o svom stvaranju (Englezi). Ni jedan srednjovekovni pisac ne kaže da lako piše. Čak ni najdarovitiji. Svi traže reč, svi je ispituju, svi proučavaju. Vrlo malo se zna o književnom radu srednjovekovnih pisaca Teško se može zaviriti u njihovu književnu radionicu, pošto nisu sačuvani njihovi autografi. Sve što danas postoji jesu prepisi. Ne možemo da vidimo, kao u zaoštavštini novijih slavnijih pisaca, kako je izgledao njihov posao. To samo posredno se pretpostavlja.

Proglas Svetog Jevanđelja[uredi | uredi izvor]

Drugo delo Konstantinovo, Proglas Sveto Jevanđelja, obimom je duže - ima 108 stihova. Nije pisano u akrostihu. U novije vreme ovo delo je izazvalo polemiku oko autorstva. U nekim prepisima piše u naslovima: „Blaženago učitelja našego Konstantina filosofa slovo”, a u drugim : „Predislovije jevanđelsko svetago Kirila”. Na jednom mestu ime Konstantinovo, na drugom Kirilovo. Retki proučavaoci (Emil Georgijev) tvrde da je Ćirilo pisao Proglas svetog Jevanđelja. Međutim, većina drugih podataka govori suprotno.

Proglas svego Jevanđelja ima oblik neposrednog obraćanja Slovenima. Pisac traži i kaže da im je od Boga dat dar, da imaju reč na svom jeziku, da je to dar dušama, a ne telu. Konstantin nekoliko misli razvija u pesmi. Sa književnoumetničke strane posmatrano, Proglas je građen izrazitim pesničkim sredstvima. I pored navođenja reči jevanđelista i apostola, u pesmi ima nesumnjivo Konstantinovih pesničkih rešenja. Tu su izvesna retorska i poetska sredstva kojima se služi Konstantin : anafore, retorska pitanja i sl. Evo jednog primera za razvijeno poređenje (na savremenom jeziku):

       „Уста која слатко не осећају
       као камен граде човека,
       а випи од овога душа бескњижна
       мртва бива међу људима”.

Služba svetom Metodiju[uredi | uredi izvor]

Prvo potpisano delo slovenske crkvene poezije jeste Služba svetom Metodiju Konstantina Preslavskog. Otkrilo se da je nesumnjivo njeogovo delo na osnovu akrostiha koji se čita iz službe: „Dobro, Metodi, te poju Konstantin”. U ovoj službi Konstantin uopštava delo Ćirilovo i Metodijevo, te na osnovu neposrednih podataka iz njegova života stvara pesničke slike, kao što je to i inače bio običaj u vizantijskoj himnografiji. Pesnik ne pripoveda u službi, već polazi od činjenica da je svetiteljsko delo slušaocu službe poznato. Pisac ide ka umetničko-pesničkoj viziji dela svetitelja ili praznika. Takav je slučaj i u Službi svetom Metodiju. Može se navesti više primera kao u jednom troparu kanona:

       „Земља Моравска те има очи Методије
       стену тврду којом побеђује јеретике”

ili

       „Молим те, Методије светитељу славни,
       од јеретика разагнано стадо твоје
       сачувај молитвама својим
       у вери правоверној”

U Konstantinovom postupku nailazimo na jednu vrlo zanimljivu pojavu u slovenskoj književnosti. Prvi put, a to nije bilo neobično u vizantijsko-grčkoj himnografiji, pesnik govori o sebi u prvom licu jednine uvek u poslednjem troparu svake pesme kanona. Služba se, inače, poje i predviđena je za pojanje uvek u množini. Iz tropara u prvom licu jednine može se vaspostaviti kao jedna celina tipa ispovedne molitve:

       „Злу битку посрамивши. оче,
       нечастиву, злу битку грехова мојих
       уоли молитвам ти, учитељу Методије”

ili

       „Богатство што ми даде, Христе спасе,
       блудним живљеињем погубих, кукавни,
       но обогати ме покајањем”

ili

       „Душу своју и тело оскрвних чинећи недостојности,
       очисти ме, Спасе, својом милошћу”

ili, ovaj tropar u kojem razvija jednu poznatu sliku sa orlom koji preleće:

       „Пучину живота препловећи,
       орловски си прелетео, оче,
       изведи ме потопљеног греховима, свети,
       молећи се молитвама својим, мудри.”

ili sledeći tropar sa pojačanim osećanjem greha:

       „Из кала грехова мојих избави ме,
       штедри Спаситељу, једини благосрдни,
       јер само ти имаш власт, Господе,
       да отпушташ грехове.”

ili

       „Од разбојника ме избодена и рањена
       помилуј, христе, молим ти се
       и изли на ме уље милости твоје да те усхвалим:
       Боже, благословен јеси”

ili

       „Молећи ти се, учитељу свети,
       падам сада пред тебе: мало ово певање прими
       и моли код Спаса Христа
       отпуст греховима мојим.”

Vidi se da se pesnik, uglavnom, obraća Hristu. I kad se prate ovi tropari kanona, može se vaspostaviti jedan tok unutarnjeg obraćanja, što je običaj u ispovedim molitvama Gospodu. Ovde, međutim, nalazimo i obraćanje samom Metodiju. Pisac ide i dalje, te traži i samu pomoć - prosvetljenje za pevače i, na kraju, završava jednim opštim mestom vizantijske i srednjovekovne slovenske književnosti: delo koje pisac sastavlja prinosi na dar ili kao dar ličnosti kojoj je samo delo posvećen. To je sadržina poslednjeg tropara. Delo je shvaćeno kao vrsta zadužbine i predstavljeno kao prinošenje. Iz ovih primera može se videti, na neki način, Konstantinov odnos prema književnom stvaranju. Samo shvatanje i pogledi na književno stvaranje, međutim, mogu se iščitati iz njegovih izjava razbacanih kroz čitavo delo. U uvodu u Besedu u nedelju posle Hristovog rođenja on kaže: da svoja slova nije sastavio veštinom spoljašnje premudrosti i krasnorečivom govornom pletenicom, niti platonskim stilom, već kao što se pomolio višnjoj premudrosti, a ne veština spoljašnjeg artističkog izražavanja i oblikovanja. On nije, dakle, vođen spoljašnjim načinom i sredstvima krasnorečivosti, niti platonovskim stilom, već premudrošću. U stvaranju je za njega, najviše nadahnuće premudrost, koja je ovde šire shvaćena, kao muza što ga nadahnjuje.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ The authorship of Histories is questioned by some historiographers - Prodanov, Nikolaй. Problemi na istoričeskata tekstologiя. Vъrhu material ot bъlgarskata istoriopis VII–HH vek, Veliko Tъrnovo 2006, s. 30–34.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  1. Knjiga Konstantina Preslavskog, "Poučno Jevanđelje"