Korisnik:Domatrios/Dalmatinski jezik

Evo par crtica o Dalmatinskom jeziku.

Nema potrebe naglašavati da se ova problematika proučavala ili nedovoljno ili tendenciozno. Bez obzira sa koje strane posmatrali: srpske, hrvatske ili italijanske, uočava se da je tema vruć krompir jednako za lingviste kao i za istoričare.

Poznatiji primer koji ovo potvrđuje je poseta pape Aleksandra Zadru, 1177. godine, kada su pučki Zadrani sa stanovnicima okolnih mesta pevali papi na ”hrvatskom” jeziku.

Eh, kad god vidim ovaj termin vezan za ovo vreme, opravdano (iz dosadašnjeg iskustva) mi se pojavi crv sumnje. I ne bejah lenj, pročačkah malo po izvorima. U dnevniku papinog pratioca i pisara lepo piše (na latinskom) da se pevalo "... in eorum sclavica lingua."

Rizikujući da "apsolutno" ne budem u pravu, po mojoj proceni odnos srpskog stanovništva prema nesrpskom bio je oko 10:1

U onih _devet_ odsto pripadaju svi ostali. Dakle, na prvom mestu Grci, pa Talijani koji su uglavnom bili vezani za urbane centre (pogotovo Talijani samo uz more), dok je Hrvata, kao ostataka Avara (i možda delom Huna, za ove Hune postoje razne teorije) kojih je u ranijoj istoriji bilo u okolini Obrovca. Odatle su se manje grupe spuštale prema moru. Jedna rekom Zrmanjom do mora pa prema Ninu, a druga južno prema Biogradu na Moru (Zara vechia) pa prema Vodicama do reke Krke. Pogotovo ova druga grupa je koristila "povoljne" istorijske prilike, odnosno ratna razaranja, kad je uglavnom, stradavalo srpsko stanovništvo.

Kako je jedan deo tog srpskog stanovništva uspevao da pobegne na ostrva, tragove njihovog (Dalmatinskog) jezika nalazimo na ostrvu Krku čak do XIX veka. (Pisani dokumenti, Pravoslavna crkva, tragovi jezika)

Još je Lucius na osnovu dalmatinskih isprava zaključio, da je nekadašnji dalmatinski govor bio bliži govoru Apulije i Picena (sa jakim uticajem ostatka ilirskog etnikuma), nego Lombardije i Mlećana. (Lucius, De regno Dalmatie et Chroatie, lib. VI, c. II, ed. Trattner, Vindobonae 1758. g. strana 256)

Rektor gradske škole u Dubrovniku Philipus de Diversis de Quartigianis iz Luke, (Lucca u Italiji) u Toskani (1434 - 1440), pisao je za Dalmatinski govor u gradu Dubrovniku "da ga mi Latini ne možemo razumeti, ako nismo nešto, dapače i dosta, navikli na taj govor (barem sluhom)"

"Quod a nobis Latinis inteligi nequit, nisi aliqualis, imo magna eiusmodi loquendi habeatur (saltem audiendo) consuetudo."

Papin nuncij kod Mlećana, u svom pismu od 1636. godine jezik zove:

"Lingua Dalmatina, Schiavona"

( Tajni vatikanski arhiv, Fondo Borghese IV, Miscell. 226, fol. 58 po Miroslavu Premirovu, Notizie archievali riguardanti la storia della Dalmazia, Vjesnik za arheologiju i hist. Dalm. XLV, Split 1922, strana 40-42 )

Nadam se da je slika o Dalmatinskom jeziku donekle jasnija.