Koljivo

Koljivo ili panahija (od grč. παναγία), kuvana pšenica — bjelija, zaslađena i s dodacima aromatičnih začina. Služi se i u sklopu srpskog narodnog običaja prilikom slava, sahrana i daća — pomena pokojnika. Za umrlu djecu kuva se pirinač.^[1]

Vuk Karadžić o koljivu

Vuk Stefanović Karadžić koljivo pominje i kao posluženje za slavu.^[2]

Porijeklo običaja

Ovaj narodni običaj je nastao u paganstvu mnogo prije nastanka hrišćanstva. Upotreba koljiva održala se preko crkve, prema grčkom kultu mrtvih. Hrišćanstvo ga je prihvatilo i kanonizovalo.^[1]

Narodni običaj

Koljivo se sprema na dan sahrane pokojnika i za vrijeme obilježavanja godine dana od njegove smrti, daće. Ponegde, samo izuzetno, sprema se za proslavu krsnog imena — slava.^[1]

Koljivo ne kuvaju žene koje imaju svu živu djecu. U gradovima se kuvana pšenica zgnječi i zamijesi kao tijesto. Preliva se unakrsno vinom, a u sredini se zabode zapaljena svijeća. Okuša se prije jela i pića koja se služe u daćama. Od nje se malo ostavi i za pokojnikov grob.^[1]

Reference

^ ^a ^b ^v ^g Grupa autora, Srpski mitološki rečnik, NOLIT, Beograd, 1970.g.
^ Stefanović Karadžić V, Srpski rječnik, NOLIT, Beograd, 1972.g.

[Kozara-1] v ^g Grupa autora, Srpski mitološki rečnik, NOLIT, Beograd, 1970.g.

[2] Stefanović Karadžić V, Srpski rječnik, NOLIT, Beograd, 1972.g.

[1]

[2]