Pređi na sadržaj

Mermin-Vagnerova teorema

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Mermin-Vagnerova teorema u statističkoj fizici je tvrđenje da neprekidne simetrije ne mogu biti spontano narušene na konačnim temperaturama u jednodimenzionalnim ili dvodimenzionalnim sistemima u kojima su prisutne kratkodometne interakcije. Teorema ima primenu u raznim oblastima fizike u kojima se pojavljuju sistemi sa narušenim kontinualnim simetrijama, kao što su magneti, čvrsti kristalni materijali, superfluidi itd.

Odsustvo spontanog narušenja simetrija na u sistemima dimenzija , dokazali su Dejvid Mermin i Herbert Vagner[1] 1996. godine i nezavisno od njih Pjer Hohenberg 1967. godine[2] primenom Bogoljubovljeve nejednakosti. Teoremu je rigoroznije, korišćenjem tehnika kvantne teorije polja, dokazao Sidni Kolman 1973. godine[3].

Posledice[uredi | uredi izvor]

Jednodimenzionalni sistem na nultoj temperaturi se može predstaviti kao dvodimenzionalni sistem na , tako da u sistemima sa ni na ne postoji spontano narušenje simetrije. Međutim, dvodimenzionalni na se može predstaviti kao trodimenzionalni sistem na za koje Mermin-Vagnerova teorema ne daje ograničenje za spontano narušenje simetrije, te sistem može spontano preći u uređenije stanje s manjom simetrijom.[4]

Direktna primena Mermin-Vagnerove teoreme na magnetne sisteme u dimenzijama , podrazumeva da na konačnim temperaturama ne može doći do spontane magnetizacije, odnosno da sistem spontano neće preći u feromagnetno ili antiferomagnetno stanje.

Divergirajuća korelaciona funkcija[uredi | uredi izvor]

Korelaciona funkcija je parametar kojim definiše uređenost sistema. Korelaciona funkcija između čestice u položaju u stanju i druge čestice na poziciji u stanju definisana je kao: . U sistemima u kojima postoji dugodometne korelacije, korelaciona funkcija čak i na velikim rastojanjima. S druge strane, ako je sistem neuređen, postoji neka konačno rastojanje nakon koga je .

Mermin-Vagnerovom teoremom ograničava se spontano narušenje simetrije, zato što bi pri takvom prelazu kod Goldstonovih bezmasenih moda koje nastaju, korelaciona funkcija divergirala.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Mermin, N. D.; Wagner, H. (28. 11. 1966). „Absence of Ferromagnetism or Antiferromagnetism in One- or Two-Dimensional Isotropic Heisenberg Models”. Physical Review Letters. 17 (22): 1133—1136. ISSN 0031-9007. doi:10.1103/physrevlett.17.1133. 
  2. ^ Hohenberg, P. C. (10. 6. 1967). „Existence of Long-Range Order in One and Two Dimensions”. Physical Review. 158 (2): 383—386. doi:10.1103/PhysRev.158.383. 
  3. ^ Coleman, Sidney (1973). „There are no Goldstone bosons in two dimensions”. Communications in Mathematical Physics (na jeziku: engleski). 31 (4): 259—264. ISSN 0010-3616. 
  4. ^ Oreg, Yuval (2015). „The Mermin-Wagner theorem” (PDF). The Weizmann Institute of Science.