Moskovski čuvar

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Moskovski čuvar je vrsta pasa koja je uzgajana u Sovjetskom Savezu. Nastao je ukrštanjem Bernardinca i Kavkaskog ovčara.

Moskovski čuvar

Izgled psa[uredi | uredi izvor]

Pas je vrlo velik i teži između 45 i 68 kg, a životni vek mu je 9-11 godina. Poznato je da je velika moćna pasmina nježnog temperamenta, pa ako se pravilno odgaja uz treninge sa disciplinom, moskovski čuvar može da se uklopi u bilo koje okruženje i bude savršen, zaštitni, porodični kućni ljubimac. Donedavno je moskovske čuvare bilo teško pronaći izvan Rusije i bivših sovjetskih država, ali sada postaju sve popularniji u Evropi, a nedavno su stigli i do Sjedinjenih Američkih Država. Prvo leglo moskovskih stražara rođeno je u SAD 6. juna 2015. Trenutno u Americi živi 27 moskovskih čuvara. Srodan planinskim psima, moskovski čuvar pasa, jedna od većih pasmina pasa, visok je između 64 i 69 cm i težak je 45 do 68 kg (100 do 150 kilograma). On je mišićav pas koji ima glomaznu glavu i snažne noge. Dlaka im je gusta u umerenoj dužini, sa belom i crvenom bojom. Njihov naduvan rep dovoljno je dugačak da može dodirnuti pod.

Moskovski čuvar je dobrog temperamenta, ali zahteva obuku i ranu socijalizaciju sa ljudima i životinjama. U vezi s tim, poznato je da je moskovski čuvar nježni gigant, uporan i zaštitnički nastrojen prema svojoj porodici kada je u opasnosti.

Moskovski čuvar pasa je uglavnom zdrava pasmina, ali uvek postoji rizik da bude sklon displaziji kukova i problemima drugih velikih rasa. Moskovskim čuvarima je potreban prilično veliki prostor za kretanje i nije pogodno za život u malom stanu. Potrebne su im redovne vežbe, kao što su izlazak u dugu šetnju, trčanje.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Tokom perioda posle Drugog svetskog rata, Rusiji je bilo potrebno hiljade pasa čuvara zbog rastućeg broja zločina. Pas je koji se tokom zime mogao prilagoditi veoma niskoj temperaturi −30, −40 °C (−22, −40 °F), snežnom okruženju i biti u stanju da čuva gotovo sve što je u vladi, poput skladišta, železnice, radni kampovi i infrastruktura. To je bio razlog zbog kojeg su započeli ogroman projekat koji je vodio gen Medvedev. Počeo je 1946. i trajao je godinu dana u Centralnoj školi vojne kinologije, odeljenju Ministarstva odbrane SSSR-a. Nakon višegodišnjih eksperimenata križanih čistokrvnih pasa, moskovski čuvar bio je jedna od najuspešnijih rasa s kavkaskog ovčara i Bernardinca.

Godine 1986. prvih nekoliko moskovskih čuvara dovedeno je u Mađarsku radi uzgajivača koji su pomogli popularizaciji pasmine. Zdravi rast i razvoj garantovali su predani uzgajivači, kao i vlasnik pasmine, Club Karakan. Pored toga, uzgajivači iz bivših sovjetskih država takođe su radili sa pasminom kako bi osigurali njihovo postojanje za budućnost. U to vreme se u Mađarskoj moglo naći oko 500 moskovskih čuvara.

Standard pasmine prvi put je objavljen 1985. godine kada je u Sovjetskom Savezu dobio "zvanični status". Godine 1992. odobrila ga je Federacija uzgajivača pasa Rusije, a 1997. Odeljenje za uzgoj i rodovinu životinja Ministarstva poljoprivrede Rusije. Standard je odobrio i Ruski kinološki klub 1997. godine.

Ruski kinološki klub sarađuje sa Međunarodnom kinološkom federacijom (FCI) na dobijanju službenog priznanja. Trenutno FCI moskovskog čuvara smatra FCI delom druge grupe Moloser. Na FCI sankcionisanim izložbama pasa prikazuju se u onome što se naziva "Specijalna izložba". Unutar Rusije su široko prikazani i priznata pasmina.