Mraka
![]() | Ovaj članak se u velikoj meri ili u potpunosti oslanja na jedan izvor. |
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/0/01/%D0%A1%D0%B2%D0%B5%D1%82%D0%B8_%D0%99%D0%BE%D0%B0%D0%BD_%D0%9B%D0%B5%D1%82%D0%BD%D0%B8%2C_%D1%8F%D0%B7%D0%BE%D0%B2%D0%B8%D1%80_%D0%9F%D1%87%D0%B5%D0%BB%D0%B8%D0%BD%D0%B0.jpg/240px-%D0%A1%D0%B2%D0%B5%D1%82%D0%B8_%D0%99%D0%BE%D0%B0%D0%BD_%D0%9B%D0%B5%D1%82%D0%BD%D0%B8%2C_%D1%8F%D0%B7%D0%BE%D0%B2%D0%B8%D1%80_%D0%9F%D1%87%D0%B5%D0%BB%D0%B8%D0%BD%D0%B0.jpg)
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/c/c8/%D0%94%D0%B5%D1%81%D0%BF%D0%BE%D1%82_%D0%94%D0%B5%D1%98%D0%B0%D0%BD_%D0%B8_%D1%9A%D0%B5%D0%B3%D0%BE%D0%B2%D0%B0_%D1%81%D1%83%D0%BF%D1%80%D1%83%D0%B3%D0%B0%2C_%D0%B8%D0%B7_%D0%BC%D0%B0%D0%BD%D0%B0%D1%81%D1%82%D0%B8%D1%80%D0%B0_%D0%91%D0%B5%D0%BB%D0%BE%D0%B2%D0%BE_%D0%BA%D0%BE%D0%B4_%D0%97%D0%B5%D0%BC%D0%B5%D0%BD%D0%B0.jpg/240px-%D0%94%D0%B5%D1%81%D0%BF%D0%BE%D1%82_%D0%94%D0%B5%D1%98%D0%B0%D0%BD_%D0%B8_%D1%9A%D0%B5%D0%B3%D0%BE%D0%B2%D0%B0_%D1%81%D1%83%D0%BF%D1%80%D1%83%D0%B3%D0%B0%2C_%D0%B8%D0%B7_%D0%BC%D0%B0%D0%BD%D0%B0%D1%81%D1%82%D0%B8%D1%80%D0%B0_%D0%91%D0%B5%D0%BB%D0%BE%D0%B2%D0%BE_%D0%BA%D0%BE%D0%B4_%D0%97%D0%B5%D0%BC%D0%B5%D0%BD%D0%B0.jpg)
Mraka je jedna od dobro poznatih, veoma zanimljivih i nažalost vrlo malo istraženih u dubinskim bugarskim zemljama.
Najraniji sačuvani rukopisni književni spomenik u kome se pominje ovo ime je „Zbornik popa Dragolja“ iz treće četvrtine 13. veka.
Mraka kao i slično i susedno Grahovo polje (Graovo), kao i naselja Zemen i Breznik, postojalo u 12. veku, kao okolnosti i preduslovi zbog kojih su bili uključeni u tadašnju književnu tradiciju, za razliku od imena Gra(h)ovo, koje se u spomenike ponovo otkriva tek u 15. veku.
„O tami” i okolnim srednjovekovni Zemljengrad (da se ne meša njegovo mesto sa današnjim istoimenim gradom Zemen) od 30-ih do 40-ih godina ovog perioda sačuvane su tri poveljje srpskog kralja Stefana Dušana (1331-1355) u korist manastira Hilendara i na štetu prava manastirske crkve „Sv. Nikola Mraćki”. 1347. bugarski car Jovan Aleksandar (1331-1371) izdao je zlatnu poveljju kojom je potvrdio stavropigalni status manastira „Sv. Nikola Ore(h)ovski“, za koga se u nauci smatra da je identičan sa gornjom crkvom. Postoji još jedno uverenje, kasni falsifikat s kraja četrnaestog i petnaestog veka, sačinjen na osnovu teksta bugarskog dokumenta i verovatno uključuje odlomke iz nečuvane istorijske potvrde koju je izdao srpski kralj Stefan Dečanski (1321-1331). Skup potvrda koji definišu pravni status i imovinsko stanje malog manastira interesantan je primer koliko je golotinje potom kružio da bi se utvrdila imovina mnogo većih i bogatijih manastira, čiji se tragovi gube usled namernog i nenamernog uništenja.
Verovatno u periodu 11. veka — 14. veka manastir Belovo u blizini sela Belovo (danas grad Zemen) je takođe u teritorijalnom dometu Mraka, za razliku od srednjovekovnog grada Zemljengrad, koji se nalazi blizu, ali izvan granice Mraka. Direktni tragovi privilegija i sredstava za život na ovom ikoničnom lokalitetu nisu sačuvani. Ktitorski natpis u tamošnjoj crkvi pruža jedan od važnih indirektnih dokaza pažnje koja mu je posvećena, i istovremeno da ovaj deo periferije Mrake ponovo padne van granica Trnovskog carstva, pod nadležnošću despota Dejana i potom njegovi sinovi Jovan i Konstantin, ubrzo nakon 1347, kada je izdata bugarska carevska poveljja.
U vreme poslednjeg vladara i posle njegove smrti 1395. godine u bici na Rovinama, započela je integracija ovih zemalja u osmansku državu.[1]