Nikita (sin Artavazda)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Nikita ( grč. Νικήτας) bio je najstariji sin vizantijskog vojskovođe i uzurpatora Artavazda (r. 741–743). Služio je kao general tokom očeve uzurpacije protiv cara Konstantina V (r. 741–775).

Biografija[uredi | uredi izvor]

Nikita je bio najstariji Artavazdov sin. Njegova majka je možda bila Ana, ali nije izvesno: Pol Spek je pretpostavio da potiče iz ranijeg braka, pošto je Artavazd, svog mlađeg sina Nićifora, a ne Nikitu, proglasio za cara - savladara. Prema hagiografiji Majkla Sinkelosa, bilo je još sedam braće i sestara čija se imena ne pominju.[1]

Godine 741. Artavazd se pobunio protiv svog šuraka cara Konstantina V i krunisao se za cara. Nikita je tada imenovan za stratega Jermenske teme (neki izvori ga zovu monostrategos, „glavnokomandujući“). U avgustu 742. ili 743. godine, međutim, poražen je u bici kod Modrina od strane snaga cara Konstantina V. Nikita je pobegao sa terena, ali je pregrupisao svoju rasutu vojsku i nastavio poteru za carem Konstantinom V do Hrisopolja [2] Još jednom poražen od cara Konstantina V u bici kod Nikomedije, uhvaćen je i zatvoren. Nakon što je car Konstantin V povratio Konstantinopolj i zbacio Artavazda u novembru 743. godine, Nikita je oslepljen zajedno sa svojim ocem i bratom Nićiforom i javno je ponižen na Carigradskom hipodromu.[2]

O njemu se posle toga ništa sa sigurnošću ne zna; Hagiografija Mihaila Sinkelosa beleži da je svrgnuta carska porodica bila zamonašena u manastiru Hora, gde je Nikita umro i sahranjen, ali je to najverovatnije kasniji dodato.[2]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Winkelmann et al. 2000, str. 403–404.
  2. ^ a b v Winkelmann et al. 2000, str. 403.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  • Winkelmann, Friedhelm; Lilie, Ralph-Johannes; Ludwig, Claudia; Pratsch, Thomas; Rochow, Ilse; Zielke, Beate (2000). „Niketas (#5374)”. Prosopographie der mittelbyzantinischen Zeit: I. Abteilung (641–867), 3. Band: Leon (#4271) – Placentius (#6265) (na jeziku: nemački). Berlin, Germany and New York, New York: Walter de Gruyter. str. 403—404. ISBN 978-3-11-016673-6.