Pređi na sadržaj

Ožje Gilen de Bizbek

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ožje Gilen de Bizbek
Portret Ožje Gilen de Bizbek
Lični podaci
Datum rođenja1520. / 1521.
Mesto rođenjaKomen, Francuska
Datum smrti(1592-10-28)28. oktobar 1592.
Mesto smrtiRuan, Francuska

Ožje Gilen de Bizbek (lat. Augerius Gislenius Busbequius, 1520 / 1521. u Komen1592. u blizini grada Ruana ). je bio flamanski pisac, herbalista i diplomata.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je u Kominu kao vanbračni sin gospodara grofovije Buzbek Žorža Gislena i njegove sluškinje Katarine Hespiel. Buzbek i Komin bili su u to vreme u sastavu španske zapadne Flandrije, provincije Svetog rimskog carstva; sada je to oblast francuskog Department du Nord. Žorž Gislen je imao još troje zakonite dece, a sam Auger će kasnije biti prihvaćen kao zakoniti potomak aktom Karla V. Diplomatska karijera bila je redovan poziv u porodici te je takav angažman sledovao i mladom Buzbeku. Početno obrazovanje stekao je u Kominu gde se našao pod jakim uticajem Žorža Haluina, veoma učenog čoveka i prijatelja Erazma Roterdamskog. Haluin je posedovao ogromnu biblioteku a poznat je po prevodu Erazmove Pohvale ludosti na francuski jezik. Potom pohađa čuveni univerzitet u Luvenu. Nakon pet godina blistavih studija dalje se usavršava na univerzitetima u Parizu, Bolonji i Padovi. Kruna obrazovanja jesu njegove studije kod Batiste Egnacija u Veneciji, prijatelja i saradnika Erazmovog. Po povratku u Flandriju stupa u diplomatsku službu. Buzbek 25. jula 1554. prisustvuje u Vinčesterskoj katedrali venčanju Filipa II od Španije i Marije Tjudor, kao član svite Don Pedra Lasa od Kastilje, izaslanika kralja Ferdinanda. Sam Ferdinand imenuje Buzbeka za atašea i to je njegova prva diplomatska misija. Njegova sprema, pored izvrsnog obrazovanja koje je stekao, činila je i znanje šest jezika koje nabraja Gvičardini: pored maternjeg flamanskog, govorio je latinski, italijanski, francuski, španski, nemački i slovenski.[1] Nekoliko dana po povratku iz Engleske, Ferdinand ga imenuje za ambasadora kod Sulejmana Veličanstvenog, vladara Osmanskog carstva; u toj misiji, povremeno veoma opasnoj, Buzbek će provesti nekoliko godina, tako da se u Flandriju neće vratiti pre 1562. Vrativši se u Flandriju, Buzbek postaje savetnik na Ferdinandovom dvoru u Beču i tutor sinova potonjeg cara Maksimilijana II; usledila je i titula viteza. Potom je gardijan Elizabete Austrijske, Maksimilijanove kćeri i udove kralja Šarla IX, poznatog po Bartolomejskoj noći. Nastavljajući da služi Austrijskoj monarhiji bavi se situacijom u Francuskoj tokom verskih ratova i o tome izveštava Rudolfa II, naslednika Maksimilijanovog. Konačno, 1592. godine, dobija dozvolu da se povuče iz javne službe. Napušta Pariz i upućuje se ka rodnoj zapadnoj Flandriji. Na putu su ga napali i orobili pripadnici Katoličke lige, u okolini Ruana. Buzbek umire nekoliko dana kasnije; sahranjen je u kapeli u Sen Žermen su Kaji, a njegovo srce docnije je balsamovano i poslato u porodičnu grobnicu u Buzbeku.

Humanista XVI veka[uredi | uredi izvor]

Buzbek je obrazovani Evropljanin, humanista XVI veka. Premda pod teretom diplomatskih obaveza i povremeno u ozbiljnim situacijama, naročito u misiji u Osmanskom carstvu, nalazio je vremena za istraživanje kulture, biljnog i životinjskog sveta, i svega što bi moglo da bude zanimljivo – dignum cognitu. Naročito je bio posvećen izučavanju ostataka njemu drage antičke kulture. U prolasku kroz današnju Ankaru otkrio je skoro celoviti tekst Res gestae divi Augusti, natpis koji je Oktavijan Avgust otposlao širom tadašnjeg Rimskog carstva sa prikazom svog života i delovanja. Više od dve stotine knjiga i rukopisa koje je doneo sa sobom sa teritorije bivše Vizantije, a tadašnjeg Osmanskog carstva, i danas se nalaze po evropskim bibliotekama; najvrednija knjiga jeste primerak Dioskoridove De materia medica iz VI veka; pošto sam nije bio u mogućnosti da ga otkupi od vlasnika, zbog previsoke cene, otkupio ga je Ferdinand pa Vienna Dioscorides i danas ima svoje mesto u Nacionalnoj biblioteci Austrije. Buzbek je zaslužan za prenošenje lale u Evropu. Lukovice poznatog cveta koje je doneo sa istoka predao je Šarlu Deleklizu[2] , koji je, kao upravnik Botaničke bašte u Beču, uspeo da odgaji nekoliko primeraka u evropskim uslovima. Delekliz potom prelazi u Nizozemsku i uzgaja lale kao glavni botaničar u Hortus botanicus Univerziteta u Lajdenu. Lokalni stanovnici bili su veoma brzo privučeni neobičnim cvetom, dolazi potom i do provalne krađe u baštu nakon koje se cvet proširio celom zemljom.

Pisma iz Turske - Augerii Ghislenii Busbequi Legationis turcicae Epistolae quatuor[uredi | uredi izvor]

Svoja povremeno dramatična ali veoma bogata i sadržajna iskustva iz misije u Osmansko carstvo, Buzbek je sabrao u četiri pisma na latinskom jeziku. Premda postoje određena nesaglasja u datiranju pisama, što se verovatno ima pripisati kasnijem redigovanju i pripremama za objavljivanje, ona predstavljaju jedan od najvrednijih evropskih narativnih izvora za poznavanje prilika u carstvu tokom njegovog najsjajnijeg perioda – doba vladavine Sulejmana Veličanstvenog. Samo određeni delovi, u prvom pismu, pripadaju putopisnoj prozi; ostatak su beleške i memoari diplomate nastali znatno kasnije od doba koje opisuje. Takođe, pisma predstavljaju i autobiografski diskurs. Forma pisma, upućenih takođe habzburškom diplomati Nikoli Mišou (Nicolas Michault), predstavlja deo autorove strategije u raspodeli materijala do kojeg je došao iz prve ruke i neposredno. Pored vlastitih diplomatskih napora, Buzbek daje uvid u različite aspekte osmanskog života. S posebnom pažnjom opisane su prilike u porodici Sulejmanovoj, naročito njegovi odnosi sa sinovima Mustafom i Bajazitom. Pored toga, diplomata je zadivljen osmanskom superiornošću u to doba. Opšti stav koji bi mogao da bude čitan u orijentalističkom ključu odsutan je, a povremeni nesporazumi i nezgode među ljudima različitih kultura i vera daju se u krajnje konkretnim okolnostima. Tekst obiluje anegdotama, mnoštvom podataka o praktično svim sferama života i kulture. Prolazeći kroz naše krajeve daje podatke o zemlji i stanovništvu; na njih je prvi uputio Čedomilj Mijatović[3] . Konačno, premda se sam Buzbek žali svom sagovorniku na nedoteranost stila i pisanje u žurbi, u pitanju je jedna zaokružena književna kreacija i blistavi primer evropske proze na latinskom jeziku. Prvo štampano izdanje pojavilo se u Antverpenu 1581, u štampariji Kristofa Plantina; potom su usledila i druga izdanja te prevodi na evropske jezike.

Srpski prevod: Auger Gislen de Buzbek, Pisma iz Turske, prev. Dejan Acović, Karpos, Loznica, 2013.[4]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Descrittione di Lodovico Guicciardini patritio fiorentino di tutti i Paesi Bassi altrimenti detti Germania inferiore. 1567. str. 238.  |first1= zahteva |last1= u Authors list (pomoć)
  2. ^ Clusius, Charles de l'Ecluse.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)
  3. ^ Mijatović, Čedomilj (1872). Pre trista godina. Prilog k izučavanju izvora za istoriju našeg naroda u XVI veku. Glasnik srpskog učenog društva. 
  4. ^ de Buzbek, Auger Gislen (2012). Pisma iz Turske. Loznica: Karpos. ISBN 978-86-85941-82-5. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]