Pređi na sadržaj

Okvir u psihoterapiji

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Okvir u psihoterapiji se odnosi na okruženje i odnos koji omogućava pacijentu da bude otvoren prema svom životu sa terapeutom i da na siguran i poverljiv način izvrši promenu, jedan je od najvažnijih elemenata u psihoterapiji i savetovanju. Iako psihoanalitičar Robert Langs nije osnovao termin, učinio ga je poznatim.[1] Okvir u psihoterapiji predstavlja sliku namenjenu da izrazi postavljanje granica ili osnovna pravila za ugovorne aspekte terapije.[2] Uspeh u psihoterapiji i savetovanju je povezan sa terapijskim odnosom između klijenta i terapeuta što odražava iskrenost u odnosu između njih.[3][4] Švedski psihoanalitičar Kles Dejvidson koji je temeljno proučavao Langsa je uzeo još dalje okvire psihoanalize i psihoterapije i zaključio je da se većina primarnih problema današnjih klijenata ne nalazi u dubokom nesvesnom domenu, već u svesnom i/ili predsvesnom i ti konflikti, kako ih naziva, manifestovaće se u devijacijama okvira klijenata gde ih mora rešavati aktivni terapeut.[5]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Langs says himself he borrowed the term from Milner and first saw it in Bleger. See Langs, R. J. (1978) Technique in Transition. New York: Jason Aronson, 24, 26.
  2. ^ Langs, R. J. Ground Rules in Psychotherapy and Counselling, Karnac Books, London (1998) ISBN 1855751712
  3. ^ Emmanuel G. Cassimatis (2001). On the frame of reference in psychotherapy and psychoanalysis Journal of American Academy of Psychoanalysis, 29:533-541
  4. ^ Langs, R. J. A Primer of Psychotherapy. Gardner Press, New York (1988) ISBN 0898761425
  5. ^ Davidson, C. The Problem of the Preconscious

Literatura[uredi | uredi izvor]