Povoštene tablice

Povoštene tablice su se koristile još pre naše ere kao materijal za pisanje tekstova, a nađene su u Pompeji. Poznate su bile još i u Homerovo vreme (XIII vek pre n. e.), jer ih on spominje u Ilijadi. Nastale su po ugledu na glinene tablice jer je vosak kao materijal veoma povoljan i na njemu se lakše urezivao tekst.

Izrada i korišćenje

Tablica od voska i stilus

Povoštene tablice su male pravougaone drvene tablice koje su pravilno izdubljene i oivičene uzdignutijim rubom na sve četiri strane. Kasnije su ove tablice izrađivane od slonove kosti, plemenitog i neplemenitog metala, pa i od kristala. U udubljenje bi se sipao vosak, obojen ili neobojen, površina bi se izgladila, pa bi se onda pisalo nekim oštrim, zašiljenim predmetom od metala, drveta ili slonove kosti. Ovakve tablice upotrebljavane su se u običnom, svakodnevnom životu (za zapisivanje računa, ugovora, pisama), ali i u druge svrhe. Po Isidoru Seviljskom ovaj pronalazak pripada starim Grcima, o čemu govori i Homer kad spominje pinax pytiktos. Međutim, nepoznato je da li je na golom drvetu bio urezan pinax, ili je bio utisnut u vosak.

Pribor za pisanje

Utiskivanje znakova stilusom

Na povoštenim tablicama urezivali su se znakovi uz pomoć pisaljke zvane stillos, koju su na latinskom jeziku izgovarali stillus ili graphium. Stilus (lat. stillus) je bio alat kojim se urezivao tekst, pretežno je bio sačinjen od metala, drveta ili pak slonove kosti. Strana koju je držao prepisivač bila je zatupljena, dok pri kraju je bio oštro zašiljen kako bi ostavljao tragove teksta po podlozi. Pisalo se utiskivanjem stilusa u vosak koji je prethodno dovoljno zagrejan (omekšan) kako bi mogao da poprimi oblike utisnutih znakova. Tablice su potom bile premazivane maslinovim/borovim uljem. Izrazi koji su poznati: sribere, koji uglavnom upućuje na grebanje zašiljenim delom pisaljke, takođe ukrašavanje teksta i figura koja predstavlja razlivanje voska po uokvirenim tablicama. Tobolac (kutijica) je služio za odlaganje i čuvanje stilusa. Neispisanu tablicu nazivali su tabula rasa, a ispisanu tabula cerada. Demarat iz Suze, zabrinut za svoju otadžbinu od priprema Persijanaca protiv njegove braće, dostavio im je sve te vesti na tablicama. A da bi obmanuo persijske graničare, on je glavni tekst vesti ispisao na golom drvetu, a onda ih premazao voskom na kome je zabeležio neke sasvim beznačajne vesti.

Oblici

Povoštene tablice su drugačije nazivali:

Na grčkom:

• pinax,
• pinakis,
• deltos,
• pytikon,
• grammareion,

Na latinskom:

• tabulae,
• tabellae ceratae,
• cerussatae.

Tablice su spajali (caruda) po dve, tri ili više njih tračicom sačinjenom od kože kako bi bile lakše prenosive, čak bi bile spajane radi sačinjavanja dela koje bi se sastojalo iz više napisanih tablica kako se ostale ne bi zagubile. Skupina takvih tablica nazvana je codex. Ako su dve tablice bile spojene, onda se takva sveska zvala diptih, dypticha, dyplices; ako ih je bilo tri, onda trypticha, triptiches, od pet pentaptycha, od više njih polyptycha, multiplices. Vrlo mali oblik takvih beležnica nazivao se codicilli i pygillares. Diptisi su se pretežno izrađivali na drvetu, međutim bilo je više materijala koji su se koristili za izradu diptiha, nekada su to bili materijali reljefno ukrašeni od posebne vrednosti.

Upotreba

Materijal kao što su bile povoštene tablice je bio pretežno pogodan za dopisivanje iz razloga što raznosač pisma (tabellarius) predaje pismo primaocu, a nakon pročitanog sadržaja primalac je mogao da otopi vosak i poravna prethodno napisanu tablicu i načini je praznom (tabula rasa). Potom bi odmah mogao da utisne odgovor na istoj toj tablici koju je primio i pošalje nazad pošiljaocu preko tabellarius-a. Mana ovog ažurnog dopisivanja je bila što te poruke nisu mogle da budu sačuvane. Marcijal za tu vrstu dopisivanja, u jednom epigramu kaže: delebis quotiens scripta novare velis. Poznato je da je Kleopatra imala delataria onyhina kai krystallina, umetnički izrađene. Ukrašeni diprisi, sa rebelom od slonove kosti, upotrebljavane su i od strane novoizabranih konzula rimske imperije, u IV i V veku, da njima označe dan nastupa svoje službe. Pri tom je na reljefu prikazan bio portret dotičnog konzula. Takvi diptisi su kasnije, u srednjem veku, mogli da se koriste kao korice za nekakav tekst pretežno crkvenog sadržaja. Takođe, u srednjem veku na Istoku i 3apadu tekst se urezivao na slonovoj koži. Povoštene tablice su zauzimale previše prostora i prašina je upadala u urezane linije znakova pa potom je tekst vremenom postajao sve manje čitljiv. Zbog toga se zamenjene papirusom.

Sačuvani zapisi kroz vreme

Pojedine zemlje upotrebljavale su povoštene tablice sve do našeg doba. U Vorospataku, u Transilvaniji, starom rudinku zlata, 1786. I 1788. su pronađene dve sačuvane povoštene tablice antičkog sveta sa pismom. Delovi teksta koji su dešifrovani pisani su majuskulnim starim rimskim kurzivom dok je ostali tekst bio nerazumljiv i samim tim je ostao nerazjašnjen. Tekstovi su po prvi put uspešno dešifrovani 1840. u raspravi Libellus aurarius sive tabulae ceratae et antiquissimae et unicae Romanaeod strane H.F.Massmanu-a, u Lajpcigu. Pronađeni triptisi ispisani sa 4 strane koji datiraju iz vremena 131-167. godine pre naše ere, bilo ih je 25. Pripadale su građi privatnopravnih ugovora, osiguranja, a neke od njih predstavljale su diplomsku građu. Prve rimske povoštene tablice pronađene su 1875. i 1876. godine u vili rimskog bankara Luciusa Caeciliusa Jucundusa. Takvih tablica u drvenom sanduku za odlaganje stvari je bilo 127, bile su ispisane u periodu 15. i 62. godine nove ere. To su bile priznanice i zapisi plaćenih računa – perscriptiones, solutiones auctionariae...Sačuvanih tablica od slonove kosti broji preko 70 zapisa. Triptih iz Meiningena, koji je bio napisan između 1179, 1187. godine je sačuvan kao jedan od srednjovekovnih zapisa na povoštenim tablicama. Zanimljive su sačvane tabellae ceratae sa računima francuskih kraljeva (Luja IX, Filipa III i IV i dr.) iz XIII i XIV veka.

Spoljašnje veze

1. Wax tablet
2. Srednjevekovni rukopisi