Podzemno rastvaranje rude
Podzemno rastvaranje rude je proces u rudarstvu koji služi za eksploataciju minerala kao što su bakar i uranijum kroz bušotine iz ležišta.
Proces u početku podrazumeva bušenje rupa u ležištu. Za bušenje otvorenih puteva do ležišta, u koje se potom ubrizgava rastvor, mogu se koristiti eksplozivne ili hidraulične metode. Tečni rastvor se upumpava u ležište gde stupa u kontakt sa rudom. Zatim se novonastala smesa ispumpava na površinu gde se obrađuje. Ovaj proces omogućava eksploataciju metala i soli iz jednog rudnog tela, bez potrebe za upotrebu uobičajenih postupaka bušenja i eksplozije, otvorenog kopa ili podzemne eksploatacije.
Postupak[uredi | uredi izvor]
Podzemno rastvaranje rude uključuje pumpanje tečne materije (npr. sumporna kiselina, voda) u telo rude preko jedne bušotine, koja struji kroz porozne stene rastvarajući rudu, a zatim i ispumpavanje mineralno obogaćene tečnosti kroz drugu bušotinu. Tečnost koja se upumpava zavisi od ležišta. Za ležišta soli, može se koristiti obična voda u kojoj se so lako rastvara. Za bakar, uglavnom su potrebne kiseline da bi se povećala rastvorljivost rude u rastvoru. Za uranijum mogu se koristiti kiseline ili natrijum bikarbonat.
Rastvorljive soli[uredi | uredi izvor]
Podzemno rastvaranje rude ima široku primenjenost kod izdvajanja vodo-rastvorljivih soli kao što su halit i natrijum sulfat. U američkoj državi Kolorado koristi se za eksploataciju natrijum bikarbonata.[1] Ovakav način dobijanja rude se primenjuje kada su ležišta mineralne sirovine preduboko ili kada klasičan način podzemne eksploatacije nije moguć.
Uranijum[uredi | uredi izvor]
Tečnosti koje se koriste za rastvaranje rude uranijuma su ili kiselina(sumporna kiselina ili ređe azotna kiselina) ili karbonat(natrijum bikarbonat, amonijum karbonat ili rastvoren ugljen dioksid ).Rastvoreni kiseonik je ponekad dodaje u vodu da veže uranijum. Podzemno rastvaranje rude uranijuma počela u Sjedinjenim Američkim Državama i Sovjetskom Savezu u ranim 1960-ih. Značajni rudnici koju primenjuju ovu tehniku nalaze se u Kazahstanu i Australiji.
Zlato[uredi | uredi izvor]
Podzemno rastvaranje rude zlata nema komercijalnu upotrebu, jer se u trogodišnjem ispitivanju rađenom sedamdesetih godina nije pokazalo kao isplativa metoda.
Bakar[uredi | uredi izvor]
Kinezi su još 977. godine prvi put primenili ovu tehniku kako bi dobili bakar. Kod ležišta bakra uglavnom se u ležište upumpava sumporna ili hlorovodonična kiselina.
Rude najviše podložne curenju uključuju bakar karbonate malahit i azurit. Ostali minerali bakra kao što je kuprit mogu zahtevati dodavanje oksidacionidž sredstava, kao što su gvožđe sulfat i kiseonika u tečnu smesu kako bi što pre minerali bili rastvoreni. Rude sa najvišim sadržajem sulfida, kao što su bornit i halkopirit će zahtevati više oksidanta i sporije će se rastvarati.
Prednosti i mane kod eksploatacije[uredi | uredi izvor]
Prednosti:
- Smanjene opasnosti za zaposlene od nezgoda, prašine i zračenja,
- Ekonomičnost.
Mane:
- Rizik od širenja tečnosti van ležišta uranijuma, uključujući naknadne kontaminacije podzemnih voda,
- Nepredvidiv uticaj tečnosti na stene.