Rajnhold F. Glaj

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Rajnhold F. Glaj
Datum rođenja(1959-06-11)11. jun 1959.(64 god.)
Mesto rođenjaRemšajd

Rajnhold F. Glaj (nem. Reinhold F. Glei; 11. jun 1959, Remšajd) nemački je klasični filolog.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Nakon završetka Gimnazije Lajbnic u Remšajdu 1977, započeo je studije klasične filologije, srednjolatinske filologije, vizantinistike i filozofije na Univerzitetu u Kelnu. Još za vreme svojih studija radio je kao nastavnik na zameni u gimnaziji u Rodenkirhenu (Keln) (1979/80) i predavao starogrčki u svojoj nekadašnjoj gimnaziji u Remšajdu. Godine 1982. položio je prvi državni ispit iz grčkog i latinskog i počeo da radi kao wissenschaftliche Hilfskraft na seminaru za klasičnu filologiju Rurskog univerziteta u Bohumu. Doktorirao je 1983. u Kelnu disertacijom „Batrahomahija. Sinoptično izdanje i komentar“ (Die Batrachomyomachie. Synoptische Edition und Kommentar). Godine 1984. postao je Hochschulassistent na Univerzitetu u Bohumu.

Nakon habilitacije 1989. na Rurskom univerzitetu Bohum postavljen je 1990. za privatnog docenta. U zimskom semestru 1990/1991. menjao je profesora Rajnharda Hojslera na Univerzitetu Hajnrih Hajne u Diseldorfu. Od letnjeg semestra 1991. do zimskog semestra 1991/1992. radio je mesto Karla Joahima Klasena na Univerzitetu Georg August u Getingenu. Zatim je do letnjeg semestra 1993. držao katedru za klasičnu filologiju na Univerzitetu u Bilefeldu mesto Rajnharda Hercoga, pre nego što je postavljen za njegovog naslednika 18. juna 1993.

Godine 1996. prešao je na mesto profesora latinske filologije (latinske književnosti klasične epohe i pozne antike, kao i humanizma) i izvršnog direktora Seminara za klasičnu filologiju na Univerzitetu u Bohumu. Odbio je mesta na univerzitetima Rupreht Karl u Hajdelbergu 1999. i Fridrih Vilhelm u Bonu 2004.

Od 2001. do 2003. bio je dekan fakulteta za filologiju Univerziteta Bohum, a 2002-2003. predsednik dekanske konferencije. Od 2003. do 2007. bio je predsednik Nemačkog novolatinskog društva.

Učestvovao je u projektu Anti-Lucretius Nemačke istraživačke zajednice. Jedan je od izdavača zbirke izvora Corpus Islamo-Christianum.

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

  • Die Batrachomyomachie. Synoptische Edition und Kommentar (1984);
  • Petrus Venerabilis, Schrifien zum Islam (Edition, Übersetzung und Kommentar, 1985);
  • Thomas von Aquin, De rationibus fidei (kommentierte lat.-dt. Textausgabe, zusammen mit L. Hagemann, 1987);
  • Nikolaus von Kues, Sichtung des Korans (Übersetzung, Einleitung und Anmerkungen, zusammen mit L. Hagemann, 3 Bände, 1989, 1990 und 1993);
  • Der Vater der Dinge. Interpretationen zur politischen, literarischen und kulturellen Dimension des Krieges bei Vergil (1991, 1997);
  • Literaturparodie in Antike und Mittelalter (zusammen mit W. Ax, 1993);
  • Genie und Wahnsinn. Konzepte psychischer >Normalität< und >Abnormität< im Altertum (zusammen mit B. Effe, 2000);
  • Die Sieben Freien Künste in Antike und Gegenwart (2006);
  • Ciceros verlorene Götterlehre: Das vierte Buch >De natura deorum< (Einleitung, Edition, Übersetzung mit Erläuterungen, 2008);
  • Das lateinische Drama der Frühen Neuzeit. Exemplarische Einsichten in Praxis und Theorie (zusammen mit R. Seidel, 2008).

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]