Sveta alijansa

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Sveta alijansa 1840:
   Austrijsko carstvo Austrija
   Kraljevina Pruska Pruska
   Ruska Imperija Rusija

Sveta alijansa (nem. Heilige Allianz, rus. Священный союз, Svyashchennyy soyuz; naziva se i Velika alijansa) organizacija je koju su osnovale sile pobjednice u ratu protiv Napoleona u godini svog trijumfa. Ideološka osnova organizacije bila je borba protiv bonapartizma i revolucije, a izložena je u Manifestu. Vodeću ulogu u Svetoj alijansi imale su Austrija i Rusija. Nastala je posle konačnog poraza Napoleona po nalogu ruskog cara Aleksandra I i potpisana u Parizu 26. septembra 1815. godine.[1] Alijansa je imala za cilj da obuzda liberalizam i sekularizam u Evropi nakon razornih Francuskih revolucionarnih ratova[2][3] i Napoleonovih ratova,[4][5] i u tome je nominalno uspevala sve do Krimskog rata. Oto fon Bizmark je uspeo da ponovo ujedini Svetu alijansu nakon ujedinjenja Nemačke 1871. godine, ali je savez ponovo posustao 1880-ih zbog austrijskog i ruskog sukoba interesa nad raspadom Otomanskog carstva.[6]

Osnivački akt[uredi | uredi izvor]

Kao početak ideje o osnivanju jedne organizacije koja bi imala zadatak da se brine za svjetski mir uzima se saveznički ugovor protiv Napoleona između Rusije, Austrije, Pruske i Velike Britanije u Šomonu 1. marta 1814. godine. Posle toga slijedi prijedlog cara Aleksandra I u formi Manifesta, sa čime su se složili austrijski car i pruski kralj. Potpis ovog Manifesta došao je u vrijeme Drugog pariskog mira, 26. septembra čime je bilo i faktički završeno stvaranje Svete alijanse. Velika Britanija nije željela da se formalno obavezuje potpisom, ali je njen prestolonasljednik Princ od Velsa uputio jedno lično pismo u kome je podržao ideje saveza. Savezu se se ubrzo prdružili i ostali evropski vladari.

Manifest je u sebi sadržavao dosta fraza o zaštiti hrišćanske religije, o podršci hrišćanskih vladara jednih drugima, o obavezi podanika da poštuju uspostavljeni red, ali je u sebi sadržavao i dvije činjenice, možda za to doba skrivene. Prva, da je sam razlog osnivanja saveza gušenje svakog mogućeg revolucionarnog pokreta u Evropi, a druga činjenica, takođe uvijena u redove teksta, bila je isključivanje otomanskog vladara iz Svete alijanse. To je zapravo predstavljalo potrebu da se Istočno pitanje ne zatvori za Rusiju i Austriju.

Navodno, savez je formiran da bi se usađivalo božansko pravo kraljeva i hrišćanske vrednosti u evropski politički život, kako ih je sledio Aleksandar I pod uticajem svoje duhovne savetnice baronice Barbare fon Kridener. Dokument je napisao car, a uredili su ga Joanis Kapodistrijas i Aleksandru Sturdza.[7] Prema ugovoru, evropski vladari bi se složili da upravljaju kao „ogranci“ hrišćanske zajednice i nude uzajamnu službu.[8] U prvom nacrtu car Aleksandar I pozivao se na misticizam kroz predloženo ujedinjeno hrišćansko carstvo koje su druge monarhije smatrale uznemirujućim. Nakon revizije, pragmatičniju verziju saveza usvojile su Rusija, Pruska i Austrija. Dokument je francuski diplomata Dominik-Žorž-Frederik Difur de Prat nazvao „apokalipsom diplomatije“.[7]

Sporazum je isprva bio tajna, i liberali su izražavali nepoverenje, iako je liberalizam bio efektivno obuzdavan u ovoj političkoj kulturi sve do revolucija 1848. godine.[8]

Oko tri meseca nakon Završnog akta Bečkog kongresa, monarsi katoličke (Austrija), protestantske (Pruske) i pravoslavne (Rusija) konfesije obećali su da će delovati na osnovu „pravde, ljubavi i mira“, u unutrašnjim i spoljnim poslovima, za „učvršćivanje ljudskih institucija i otklanjanje njihovih nesavršenosti“.

Alijansu su ubrzo odbacili Ujedinjeno Kraljevstvo (iako je Džordž IV izjavio pristanak u svojstvu kralja Hanovera), Papske Države i Osmansko carstvo. Lord Kaslri, britanski ministar spoljnih poslova, nazvao je to „komadom uzvišenog misticizma i besmislica“.[9] Ipak, Britanija je učestvovala na Koncertu Evrope.[10]

Organizacija[uredi | uredi izvor]

U praksi, austrijski državni kancelar i ministar spoljnih poslova, princ Klemens fon Meternih, učinio ju je bastionom protiv demokratije, revolucije i sekularizma. Alijansa je takođe omogućila koordinaciju gušenja poljskih napora da obnove nezavisnu državu, od strane Austrije u Kraljevini Galicija i Lodkmerija, od strane Rusije u Kongresnoj Poljskoj i Pruske u Velikom vojvodstvu Pozen i u Zapadnoj Pruskoj. Monarsi u Alijansi su koristili sporazum da suzbiju revolucionarni uticaj (naročito Francuske revolucije) od prodora u njihove sopstvene nacije.[10]

Karikatura Veronskog kongresa, 1822. godine

Alijansa se obično povezuje sa kasnijim četvorostrukim i petostrukim savezima, koji su uključivali Ujedinjeno Kraljevstvo i (od 1818. godine) Francusku sa ciljem održavanja evropskog mirovnog sporazuma i ravnoteže snaga na Koncertu Evrope zaključenom na Bečkom kongresu. Dana 29. septembra 1818. godine, Aleksandar, car Franc II od Austrije i pruski kralj Fridrih Vilijam III sastali su se sa vojvodom od Velingtona, vikontom Kaslrijem i vojvodom de Rišeljeom na Kongresu u Eks la Šapelu da zahtevaju stroge mere protiv univerzitetskih „demagoga“, što je bilo realizovano u Karlsbadskim uredbama naredne godine. Na Kongresu u Tropau 1820. i sledećem Kongresu u Lajbahu 1821. godine, Meternih je pokušao da uskladi svoje saveznike u gušenju pobune karbonara protiv kralja Ferdinanda I od Dve Sicilije. Petostruka alijansa se poslednji put sastala na Kongresu u Veroni 1822. da bi savetovala protiv Grčke revolucije i da bi razrešila Francusku invaziju na Španiju.

Poslednji sastanci su otkrili rastući antagonizam između Britanije i Francuske, posebno po pitanju ujedinjenja Italije, prava na samoopredeljenje i istočnog pitanja. Konvencionalno se smatra da je Alijansa prestala da postoji Aleksandrovom smrću 1825. Francuska je na kraju otišla svojim putem nakon Julske revolucije 1830, ostavljajući jezgro Austrije, Pruske i Rusije kao centralno-istočnoevropski blok koji se ponovo okupio u suzbijanju Revolucija 1848. Austro-ruski savez se konačno raspao u Krimskom ratu. Iako je Rusija pomogla da se uguši Mađarska revolucija 1848, Austrija nije preduzela ništa da podrži svog saveznika, proglasila se neutralnom, te je čak okupirala vlaške i moldavske zemlje na Dunavu nakon povlačenja Rusije 1854. Nakon toga, Austrija je ostala izolovana, što je doprinelo gubitku njene vodeće uloge u nemačkim državama. To je kulminiralo njenim porazom tokom Austro-pruskog rata 1866. godine.

Protivrečnosti velikih sila[uredi | uredi izvor]

Protivrečnosti su se javile, kao odraz različitih zamisli austrijskog kancelara Meterniha i ruskog cara Aleksandra, u pitanjima budućeg djelovanja Svete alijanse. Naime, ruska zamisao bila je da se po pitanju promjene režima u Evropi stvori što šira koalicija koja bi uvrstila i samu Francusku, dok je austrijska zamisao bila da se održi postojeće stanje koje je isključivalo Francusku.

Prve nesuglasice[uredi | uredi izvor]

Nesuglasice među članicama su se pojavile još u početku tj. u vrijeme potpisivanja mira u Parizu. Naime, Pruska je željela da zadrži okupirane dijelove sjeveroistočne Francuske, Alzas i Lorenu, kao i da poveća ratnu odštetu. Ali, ruski car Aleksandar I staje na stranu Francuske i nastoji da sačuva ove dvije oblasti u njenom okviru, kao i da utiče da visina odštete bude 700 miliona franaka sa rokom otplate od pet godina, što će, čak i prije roka, biti isplaćeno.

Kongresi Svete alijanse[uredi | uredi izvor]

Prvi kongres Svete alijanse održan je u Ahenu, oktobra 1818. godine i na njemu Aleksandar I uspijeva da u savez uvede i Francusku, koja je uspjela da otplati ratnu odštetu.

Idući kongresi Alijanse izbaciće na vidjelo nesuglasice među članicama. U Tropau 1820. godine, Ljubljani 1821. godine i Veroni 1822. godine. su održani ostali kongresi, a razlozi su bili revolucionarna zbivanja u Italiji i Španiji.

Raspad[uredi | uredi izvor]

Druga dva događaja pokazaće duboke suprotnosti između sila članica Svete alijanse, nakon čega će i stvarno doći do raspada organizacije.

Prvi je bio široki pokret za samostalnost španskih kolonija u Latinskoj Americi. Kada je borba počela, ideju da Sveta alijansa interveniše onemogućila je Velika Britanija i do intervencije nije došlo.

Drugi događaj koji je još više pokazao različitost interesa bio je ustanak grčkog naroda za oslobođenje od Osmanskog carstva. U ovom slučaju su suprotnosti bile tolike da se već u ovom periodu organizacija Svele alijanse i stvarno raspada.

Konačni udarac, koji je i konačno briše sa međunarodne pozornice, bila je julska revolucija u Francuskoj 1830. godine.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Holy Alliance, Catholic Encyclopedia
  2. ^ Charles Esdaile (2002). The French Wars 1792–1815. Routledge. str. 7. ISBN 978-0203209745. Arhivirano iz originala 3. 6. 2016. g. Pristupljeno 1. 7. 2015. 
  3. ^ Jeremy Black (1994). British Foreign Policy in an Age of Revolutions, 1783–1793. Cambridge University Press. str. 408. ISBN 978-0521466844. Arhivirano iz originala 23. 4. 2016. g. Pristupljeno 1. 7. 2015. 
  4. ^ Zamoyski, Adam (16. 10. 2018). Napoleon: A Life. London: Basic Books. str. 480. ISBN 9780465055937. Arhivirano iz originala 6. 8. 2020. g. Pristupljeno 7. 11. 2018. 
  5. ^ Spencer C. Tucker (2012). The Encyclopedia of the War Of 1812. ABC-CLIO. str. 499. ISBN 9781851099573. Arhivirano iz originala 30. 9. 2015. g. Pristupljeno 18. 6. 2015. 
  6. ^ E.J. Knapton, "The Origins of the Treaty of Holy Alliance." History 26.102 (1941): 132-140. online
  7. ^ a b Zorin, A. L. (Andrei L.); Schlafly, Daniel L (2003). „"Star of the East": The Holy Alliance and European Mysticism”. Kritika: Explorations in Russian and Eurasian History. 4 (2): 313—342. ISSN 1538-5000. S2CID 159997980. doi:10.1353/kri.2003.0031. 
  8. ^ a b Turnock, David (1989). Eastern Europe: An Historical Geography, 1815-1945. Psychology Press. ISBN 9780415012690. . Eastern Europe: An Historical Geography, 1815-1945 p. 23
  9. ^ Stephen A. Fischer-Galati, "The Nature and Immediate Origins of the Treaty of Holy Alliance". History 38.132 (1953): 27–39.
  10. ^ a b „Three Lessons of Peace: From the Congress of Vienna to the Ukraine Crisis”. United Nations (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2021-10-17. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]