Pređi na sadržaj

Sojuz 17

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Sojuz 17 (rus. Союз 17) je bila prva od dve dugotrajne misije na sovjetsku svemirsku stanicu Saljut 4 1975. godine.[1]

O letu[uredi | uredi izvor]

Let kosmonauta Alekseja Gubarjeva i Georgija Grečka postavio je sovjetski rekord u trajanju od 29 dana, nadmašivši rekord od 23 dana koji je postavila posada Sojuza 11 na Saljutu 1 1971. godine. Saljut 4 je lansiran 26. decembra 1974, a Sojuz 17, sa kosmonautima Georgijem Grečkom i Aleksejem Gubarevom kao prvom posadom, lansiran je 16 dana kasnije, 10. januara 1975. godine. Gubarev je ručno priključio Sojuz 17 na stanicu 12. januara 1975. godine. Saljut 4 je bio u neobično visokoj kružnoj orbiti od 350 km kada je Sojuz 17 pristao na stanicu. Dizajner Saljuta Konstantin Feoktistov rekao je da je ovo bilo da bi se osiguralo da potrošnja pogonskog goriva bude polovina onoga što je potrebno za Saljute na nižoj nadmorskoj visini.[2]

Posada je radila između 15 i 20 sati dnevno. Jedna od njihovih aktivnosti uključivala je testiranje komunikacione opreme za praćenje brodova i kontaktiranje kontrole misije preko satelita Molnija. Astrofizika je bila glavna komponenta misije, a solarni teleskop stanice aktiviran je 16. januara 1975. godine. Posada je kasnije otkrila da je glavno ogledalo teleskopa uništeno direktnim izlaganjem sunčevoj svetlosti kada je sistem pokazivača otkazao. Oni su obnovili ogledalo 3. februara 1975. i razradili način usmeravanja teleskopa pomoću stetoskopa, štoperice i zvukova koje je pokretno ogledalo stvaralo u svom kućištu.[3]

Dana 14. januara 1975. godine, ventilaciono crevo je postavljeno iz Saljuta 4 da bi Sojuz održavao ventilaciju dok su njegovi sistemi bili isključeni. 19. januara 1975. objavljeno je da se jonski senzori koriste za orijentaciju stanice, sistem koji je opisan kao efikasniji. Novi teleprinter je korišćen za komunikaciju sa zemaljskom posadom, oslobađajući posadu Saljuta od stalnih prekida tokom rada. Kosmonauti su počeli da gase stanicu 7. februara 1975. i vratili su se na Zemlju u kapsuli Sojuz dva dana kasnije, 9. februara 1975. godine. Oni su bezbedno sleteli u blizini Celinograda u snežnoj mećavi sa vetrovima od 72 km/h i nosili su odela za gravitaciju da bi ublažili posledice ponovne adaptacije. Litica Sojuz-17 na Antarktiku je nazvana po misiji.[4]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „NASA - NSSDCA - Spacecraft - Details”. nssdc.gsfc.nasa.gov. Pristupljeno 2022-12-19. 
  2. ^ „Baikonur LC1”. web.archive.org. Arhivirano iz originala 15. 04. 2009. g. Pristupljeno 2022-12-19. 
  3. ^ „NASA - NSSDCA - Spacecraft - Telemetry Details”. nssdc.gsfc.nasa.gov. Pristupljeno 2022-12-19. 
  4. ^ Newkirk, Dennis (1990). Almanac of Soviet manned space flight. Houston: Gulf Pub. Co. ISBN 0-87201-848-2. OCLC 20393573.