Spina bifida

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Spina bifida
Klasifikacija i spoljašnji resursi
Specijalnostmedicinska genetika, neurologija
MKB-10Q05, Q76.0
MKB-9-CM741, 756.17
OMIM182940
DiseasesDB12306
Patient UK[https://patient.info/doctor/spina-bifida-pro spina-bifida-pro Spina bifida]
MeSHC10.500.680.800

Spina bifida je naziv za rascjep kičmenog stuba, zbog čega nastaje nepotpuno zatvaranje kičmene moždine. Ubraja se u defekte neuralne cjevi. Najbenigniji oblik je Spina bifida okulta, dok su oblici meningokela i mijelomenigokela veoma teški.[1]

Spina bifida okulta[uredi | uredi izvor]

Je najčešće lokalizovana u slabinsko-krsnom dijelu kičmenog stuba. Ona ne daje nikakve manifestacije, osim mogućih bolova na pritisak u predjelu lokalizacije pukotine. Ponekad je koža na tom mestu pigmentovana i obrasla dlakama, a kod mladih osoba moguća je i pojava noćnog mokrenja. Donji udovi su bez promjena.

Meningokela[uredi | uredi izvor]

Tipovi spine bifide

Meningokela lokalizovana najčešće u slabinskom dijelu kičmenog stuba. Kroz koštani defekt na zadnjem dijelu kičmenog kanala izbočena je kičmena ovojnica, koja odiže potkožno tkivo i kožu i na taj način formira kesu ispunjenu tečnošću iz kičmenog kanala. Ova kila ispunjena tečnošću, vidi se kao tumor na leđima, pokriven više ili manje istanjenom kožom. Donji ekstremiteti su najčešće bez neuroloških ispada, ali su mogući poremećaji funkcije mokraćne bešike i debelog crijeva. Djeci preti opasnost od prskanja kožne „kile“ i sekundarnih infekcija (meningitis).

Mijelomenigokela[uredi | uredi izvor]

Mijelomenigokela označava veliki defekt potkožnog tkiva, kože i pršljenskih lukova na zadnjem dijelu kičmenog kanala, odakle izlazi kašasta masa kičmene moždine i nervnih vlakana, pokrivena tankom ružičastom opnom. Ovaj oblik često je praćen i hidrocefalusom (usled nepravilnog oticanja i nagomilavanja likvora), kao i obostranim i simetričnim oduzetostima udova, kontrakturama, iščašenjem kukova i kolena. Često su pridružene anomalije na srcu i urinarnom aparatu. Zbog čestih infekcija, jer je otvoren sadžaj kese, najčešće meningitisa, ova djeca često umiru .

Liječenje[uredi | uredi izvor]

Djeca rođena sa spinom bifidom liječe se lekovima i hirurški. Preporučuje se rano zatvaranje leđa i kičmene moždine kao i riješavanje hidrocefalusa, ako postoji. Čim se djete rodi, ako postoji cista na leđima potrebno je prekriti je sterilnom gazom i dete transportovati na jedinicu intenzivne neurohirurške njege gdje će se obaviti pripreme za hirurški zahvat. Važno je pri tom naglasiti kako ova operacija služi za sprečavanju infekcije ili dodatne traume kičmene moždine, a ne za uspostavljanje funkcije koja nije ni postojala nakon rođenja. Hidrocefalus se leči otklanjanjem uzroka ili simptomatski postavljanjem komunikacije, šanta. Meningokela i mijelomeningokela zahtjevaju hitnu hiruršku intervenciju odmah po rođenju. Njihov najupadljiviji simptom je motorni deficit (oslabljena mišićna snaga, kontraktura zglobova itd). Hod, ukoliko postojije paretičan i ataktičan. Neka djeca mogu da hodaju samo uz pomoć pomagala (štake, štap) ili aparata sa karličnim i grudnim pojasom. Jedan deo ostaje trajno vezan za invalidnska kolica. Osim motorike, kao problem se javlja i inkontinencija, kao i oslabljena trofika cijelog tijela koja pogoduje stvaranju dekubitalnih rana. O tome treba voditi računa pri sprovođenju zdravstvene njege, ali i svih ostalih aktivnosti u koje su ova djeca uključena. Česti psihološki i pedagoški problemi često utiču na krajnji ishod osposobljavanja i rehabilitacije ometajući njihovu potpunu resocijalizaciju.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Stetoskop:Spina bifida”. Arhivirano iz originala 25. 05. 2015. g. Pristupljeno 10. 09. 2015. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]



Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje
u vezi sa temama iz oblasti medicine (zdravlja).