Spori mediji
 | Ovaj članak je deo projekta seminarskih radova na Filološkom fakultetu u Beogradu. Datum unosa: oktobar — decembar 2020. Ova grupa studenata uređivaće u prostoru članaka. Nemojte prebacivati članak u druge imenske prostore. Pozivamo vas da doprinesete njegovom kvalitetu i pomognete studentima pri uređivanju. |
Spori mediji (Slow media) je pokret usredsređen na tempo proizvodnje i upotrebe medija u digitalno doba. Zalaže se za alternativne načine stvaranja i upotrebe medija koji bi imali bolju nameru, koji su prijatniji, dugotrajniji, bolje istraženi/napisani/dizajnirani, etičniji i u celini kvalitetniji. [1]
Spori mediji su se razvili kao odgovor na složene medijske formate i trenutne metode komunikacije karakteristične za digitalnu kulturu, u kojima se „velike količine informacija ažuriraju u realnom vremenu i neprestano su vam nadohvat ruke“. [2] Pristalice sporih medija kritikuju sfere u kojima se mediji proizvode, dele i troše zbog vrednovanja neposrednosti i dramatične prezentacije, kako bi privukli pažnju i maksimalno povećali publiku, a na uštrb suštine i verodostojnosti dela. [3]
Povezani pojmovi[uredi | uredi izvor]
Spori mediji su ogranak Sporog pokreta, poznatog i kao Sporo življenje. Spori mediji usko su povezani sa pokretima Spori bloging, Spore knjige, Spora komunikacija, Sporo novinarstvo, Spore vesti, Sporo čitanje i Spora televizija, a ponekad se koriste i kao termin koji obuhvata sve ove aspekte.
Filozofija i prakse[uredi | uredi izvor]
Pojam „spori mediji“ su mnogi ljudi spontano skovali oko 2002–2009 godine. Pisci, reporteri, filmski stvaraoci i komentatori (uključujući Arijanu Hafington) promovisali su koncept Sporih medija u izdavaštvima poput The Atlantic, Forbes, Grantmakers in the Arts, Huffington Post, The Times of London, Prospect, Rocky Mountain News, The Wall Street Journal, The Washington Post, kao i u fejsbuk grupama, širokom spektru blogova i drugde. [4]
Pristalice Sporih medija uzimaju Sporu hranu kao svoj model. „Baš kao što se ni Spora hrana, tako se ni Spori mediji ne rade o brzoj upotrebi, već o pažljivom odabiru sastojaka i njihovoj koncentrisanoj pripremi“, napisali su Benedikt Keler, Sabrija David i Jerg Blumtrit u široko rasprostranjenom „Manifestu o Sporim medijima“. [1] Oni su izjavili da Spori mediji nisu odbacivanje brzine i istovremenosti digitalnih medija, već „stav i način na koji se oni koriste“. [1] Prema ovom manifestu, „Upravo je to ubrzanje do kojeg je došlo u više od jedne oblasti života razlog zbog kojeg je postalo moguće stvoriti ostrva namerne sporosti koja su i neophodna za opstanak“. [1]
Dodatna literatura[uredi | uredi izvor]
- Johnson, Clay (2012). The Information Diet: A Case for Conscious Consumption. Sebastopol, Calif.: O'Reilly Media.
- Laufer, Peter (2011). Slow News: A Manifesto for the Critical News Consumer. Corvallis, Ore.: Oregon State University Press.
- Rauch, Jennifer (2018). Slow Media: Why Slow is Satisfying, Sustainable and Smart. New York and Oxford: Oxford University Press.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v g Köhler, Benedikt, David, Sabria and Jörg Blumtritt (2010). "The Slow Media Manifesto".
- ^ Jolly, Jihii (2014). "How to Establish a Media Diet: Keep Up By Slowing Down," Columbia Journalism Review, Aug. 20, 2014.
- ^ Mele, Christopher (2017). "Fatigued by the News? Experts Suggest How to Adjust Your Media Diet. The New York Times, Feb. 1, 2017.
- ^ Rauch, Jennifer (2011). "The Origin of Slow Media: Early Diffusion of a Cultural Innovation through Popular and Press Discourse." Transformations, No. 20.