Stranoprijemnica na slatkoj vodi na Kalemegdanu

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Naziv
Stranoprijemnica na slatkoj vodi na Kalemegdanu
Kalemegdan iz doba despotovine
Osnivač Stefan Lazarević
Osnovana
15. vek
Zemlja osnivač
Stara Srbija
Sedište
Kalemegdan

Stranoprijemnica na slatkoj vodi na Kalemegdanu bila je jedna od 19 bolnica u srednjovekovnoj Srbiji. Nastala je u vreme vladavine kneza (1389—1402) i despota (1402—1427) Stefan Lazarevića, oko 1405, godine. Kada je prestala sa radom nema pouzdanih podataka.

Značaj[uredi | uredi izvor]

Kao i druge bolnice nastale u Srbiji u periodu od 12. do 17. veka i ova bolnica čini deo kulture srpskog naroda i predstavlja značajan istorijski spomenik.[1]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Stefan Lazarević se smatra osnivačem prve pravoslavne bolnice u Beogradu odmah po preuzimanju Beograda i obnove njegovog utvrđenja, koje su Osmanlije razrušile 1397. godine. Bolnica je nastala u sklopu započetih radove na razvoju samog grada (koji su izvođeni do kraja vladavine Stefan Lazarević ), u koju je 1405. godine, Stefan preneo svoju prestonicu, koja se do tada nalazila u Kruševcu.

Prema prednju Stefan Lazarević nije bio samo veliki pokrovitelj umetnosti i kulture već i pružalac podrške i utočišta kako učenim ljudima iz Srbije, tako i izbeglicama iz okolnih zemalja koje su zauzele Osmanlije. Kako je bio ... milostiv prema bolesnima, pogotovu gubavcima, mnogi bolesnici iz susednih zemalja dolazili u Srbiju ...[2] Stefan Lazarević je za potrebe ovih bolesnika, u svojoj prestonici, u Beogradu, na Kalemegdanu (u blizini današnje kapele Svete Petke) osnovao bolnicu i neku vrstu socijalne ustanove za samohrane osobe, pod nazivom “stranoprijemnica na slatkoj vodi“.[1]

U bolnici je kao lekar jedno vreme radio Amatus Lusitamus, (1511–1568), istaknuti portugalski jevrejski lekar iz 16. veka. Posle prelaska u Solun, u svojoj sedmoj centuriji, Lustisimus je detaljno opisao rad u beogradskoj bolnici.[1]

Po mišljenju srpskih istoričara (pre dvega R. Katića) ova bolnica je .. služila u prvom redu kao sklonište za smeštaj osoba od neizlečivih bolesti, kao i za doživotni boravak starih samohranih osoba...[2]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v Budimir Pavlović MANASTIRSKE BOLNICE U SREDNJOVEKOVNOJ SRBIJI, Beograd, Srbija i Crna Gora Crkvene studije, Niš 1-2004, 381-388.
  2. ^ a b R. Katić: Srpska srednjevekovna medicina, Dečija knjiga Gornji Milanovac, 1990.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]