Сумпорача

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Sumporača
Hypholoma fasciculare
Naučna klasifikacija
Carstvo:
Divizija:
Klasa:
Red:
Porodica:
Rod:
Vrsta:
H. fasciculare
Binomno ime
Hypholoma fasciculare
(Huds.:Fr.) P.Kumm. (1871)
Sinonimi
  • Agaricus fascicularis Huds. (1778)
  • Naematoloma fasciculare (Huds.) P.Karst. (1880)

Hypholoma fasciculare ili sumporača je bazidiomicetna gljiva iz familije Strophariaceae. Sumporača je jedna od najčešćih gljiva naših šuma i parkova.[1]

Makroskopski opis[uredi | uredi izvor]

Bazidiokarp (šešir) 0.5-20 cm, u početku konveksan, kasnije široko konveksan ili skoro ravan, gladak, ponekad sa širokim i niskim ispupčenjem na vrhu; boja je u početku svetlo i jarko žuta, kasnije sumporno žuta sa zelenkastim tonovima, a u centru ili na vrhu pileusa sa tamnijim narandžastim tonovima;[2][3] kod mladih primeraka margina je povijena prema unutrašnjosti, kasnije slobodna i blago talasasta, često sa žutim visećim ljuspicama, ili krpicama, odnosno ostacima parcijalnog vela (velum partiale), krpice kasnije potamne zbog nagomilanih spora[4]. Himenofor je sačinjen od uskih i gusto raspoređenih lamela (listića) koje su adnatno postavljeni (široko prirasli za dršku), u početku su svetložuti, a kad sazru spore listića potamne u sumpurno-zelene do ljubičasto-braon. Drška 4-10(15) cm, cilindrična, tanka, šuplja, često zakrivljena i u osnovi obično sužena, boja je bledožuta sa braonkastim fibriloznim krpicama; parcijalni veo je nepostojan i nekada formira fibriloznu zonu u gornjem delu drške nalik nepostojanom prstenu (annulus)[4]. Meso je svetložuto, u osnovi drške braonkasto[3], ima slab miris gljiva, a ukusa je veoma gorkog.

Mikroskopski opis[uredi | uredi izvor]

Spore 5.8-7.3 x 3.5-4.3 μm, elipsovidne, glatke, sa sitnim kapljicama, imaju zadebljen ćelijski zid, sa germinativnom porom, po boji svetlo do tamnobraon.[4][2] Bazidije 20-23 x 5-6 μm, cilindrične do klavatne, sterigme nose po 4 spora. Pleurocistidije 25-36 x 9.5-12 μm, u obliku hrizocistidije, lageniformne (u osnovi široke, na vrhu sužene) sa izduženim vratom i žućkasto pigmentirane.[4][5] Heilocistidije 20-38 x 6-9 μm, zaobljeno lageniformne ili cilindrične sa proširenim apeksom[4]. Pileipelis sastavljen od nekoliko slojeva filamentoznih hifa paralelno postavljenih, neke su inkrustrirane, intracelularno pigmentirane, septirane[4]; Hipodermijum sastavljen od subglobularnih i poligonalnih hifalnih ćelija dužine 10-30 μm. Trama sastavljena od isprepletenih hijalinskih hifa sa tankim zidovima 3-8 μm.[4][5] Kukaste spojnice (clamp connections) prisutne kod većine septa.

Ekologija i habitat[uredi | uredi izvor]

H. fasciculare je lignikolni saprotrof što znači da se hrani mrtvom organskom materijom i to na panjevima, trulim granama i korenju i trulim stablima listopadnih i iglolisnih drvenastih biljaka. Raste busenasto, u velikim grupama, retko pojedinačno od ranog proleća do kasne jeseni, a kad je blaga zima i preko cele godine.

Jestivost[uredi | uredi izvor]

Sumporača je otrovna vrsta. Simptomi trovanja su mučnina, povraćanje i dijareja,[6][7] a javljaju se od 15 minuta do 4 sata posle jela. U literaturi se H. fasciculare uglavnom navodi kao blago otrovna vrsta. Ipak, postoje i podaci o fatalnim ishodima i prilikom trovanja sa ovom vrstom prijavljeni su akutni hepatitis sa oštećenjem u bubrezima i srcu[8].

Hemijska svojstva[uredi | uredi izvor]

Brojna istraživanja su pokazala da H. fasciculare sadrži različite antioksidativna jedinjenja kao tokoferole, askorbinsku kiselinu, karotenoide itd., a ustanovljena je i visoka antimikrobna aktivnost protiv gram-pozitivnih bakterija,[9][10][11][12]. Fascikuloli dobijeni od ove vrste gljiva, inhibiraju rast nekih biljaka i inhibiraju kalcijum-vezujući protein kalmodulin.[13]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Hadžić I. (2002). Drugi gljivarski korak. Beograd: Prosveta. str. 316. 
  2. ^ a b Hansen, L.; Knudsen, H., ur. (1992). Nordic Macromycetes: Vol. 2. Polyporales, Boletales, Agaricales, Russulales (Vol. 2). Nordsvamp. str. 474. 
  3. ^ a b Jordan, P. (2015). Field guide to edible mushrooms of Britain and Europe. Bloomsbury Natural History Publishing. str. 160. 
  4. ^ a b v g d đ e Breitenbach, J.; Kränzlin, F. (1981). Pilze der Schweiz. Band 4. Blätterpilze, 2. Teil. Luzern, Switzerland. str. 372. 
  5. ^ a b Bresinsky, A. (1990). A colour atlas of poisonous fungi: A handbook for pharmacists, doctors, and biologists. CRC Press. 
  6. ^ Gopinath, S.; Kumar, S. V.; Sasikala, M.; Ramesh, R. (2011). „Mushroom poisoning and its clinical management: an overview.”. Int. J, 2229, 7456. (Int. J, 2229, 7456.). 
  7. ^ Jo, W. S.; Hossain, M. A.; Park, S. C. (2014). „Toxicological profiles of poisonous, edible, and medicinal mushrooms.”. Mycobiology (42(3), 215-220.). 
  8. ^ Soltaninejad, K. (2018). „Outbreak of Mushroom Poisoning in Iran: April–May, 2018.”. Int J Occup Environ Med (The IJOEM), 9(3 July), 1380-152. (9(3 July), 1380-152.). 
  9. ^ Yayli, N.; Yilmaz, N.; Ocak, M.; Sevim, A.; Sesli, E.; Yayli, N. (2007). „Essential Oil Compositions of Four Mushrooms: Scleroderma verrucosum, Cortinarius infractus, Hypholama capnoides and Hypholama fasciculare from Turkey.”. Asian Journal of Chemistry, 19(5), 4102 (19(5), 4102). 
  10. ^ =Barros, L.; Venturini, B. A.; Baptista, P.; Estevinho, L. M.; Ferreira, I. C. (2008). „Chemical composition and biological properties of Portuguese wild mushrooms: a comprehensive study”. Journal of agricultural and food chemistry, 56(10), 3856-3862 (56(10), 3856-3862). 
  11. ^ Ferreira, I. C.; Barros, L.; Abreu, R. (2009). „Antioxidants in wild mushrooms”. Current Medicinal Chemistry (16(12), 1543-1560). 
  12. ^ Alves, M. J.; Ferreira, I. C.; Dias, J.; Teixeira, V.; Martins, A.; Pintado, M. (2012). „A review on antimicrobial activity of mushroom (Basidiomycetes) extracts and isolated compounds”. Planta medica, (78(16), 1707-1718). 
  13. ^ Hanson, J. R. (2008). Chemistry of fungi. Royal Society of Chemistry. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]