Užička nahija
Užička nahija bila je jedna od 12 nahija u Beogradskom pašaluku. Sastojala se od knežina Rujno i Crna gora. Kraće vreme od 1820. do 1825. posebna administrativna i poreska celina bila je varoš Užice sa asovinom (sela Buar, Krčagovo, Tatinac i Duboko). Po popisu 1818. Užička nahija imala je ukupno 121 seosko naselje i jedno varoško naselje. U knežini Crna gora bili su varoš Užice i 64 sela na prostoru severno i severozapadno od Užica. U knežini Rujno bilo je ukupno 57 sela, koja su se prostirala na desnoj obali Đetinje, u okolini Arilja i na zlatiborskoj visoravni.
Užička nahija nalazila se na jugozapadnom obodu Beogradskog pašaluka. Na njenim južnim i jugozapadnim granicama prestala je i vlast beogradskog vezira i vlast kneza Miloša, a otpočinjala područje nadležnosti bosanskog vezira.
Užička nahija ostala je teritorija nepromenjena sve do uključivanja varošice Požege u njen sastav 1832. godine.
Po pripajanju šest nahija Kneževini Srbiji došlo je do njenog novog proširenja, a njen naziv promenjen je u Užička i starovlaška nahija. Ona je imala četiri kapetanije (sreza): Rujno, Crna gora, Moravička kapetanija i Daićka kapetanija. Užička i starovlaška nahija je već u martu 1834. preimenovana u Užičko okružje.[1]
