Filip od Sicilije

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Filip od Sicilije
Datum rođenja1256
Datum smrti1. januar 1277.(1277-01-01) (20/21 god.)
Mesto smrtiBari
SupružnikIzabela Vilarduen
RoditeljiKarlo I Anžujski
Beatris od Provanse

Filip (1255/56 – 1277), član dinastije Anžu, kadetske grane dinastije Kapet, bio je drugi sin kralja Karla I od Sicilije i grofice Beatris od Provanse. U različitim vremenima bio je postavljen da postane kralj Sardinije, knez od Ahaje ili kralj Soluna, ali na kraju nije stupio na jedan presto.

Sardinija[uredi | uredi izvor]

Godine 1267, kralj Karlo I je zatražio od pape Klementa IV da imenuje Filipa za kralja Sardinije, pošto je papa polagao pravo na vlast nad ostrvom. Ostrvo je u to vreme bilo podeljeno na četiri sudije, i bilo je mesto nekoliko rivaliteta: između gradova-država Đenove i Pize, između Gvelfa i Gibelina (propapske i pro-imperijalne frakcije u italijanskoj politici) i između kraljevskih dinastija Aragona i Anžujaca. Sudija Logudora (ili Toresa) bila je pod dominacijom Đenove od smrti poslednjeg sudije Adelazije 1259. godine. Njen udovac Enco, koga je njegov otac, car Fridrih II, postavio za kralja cele Sardinije, bio je u zatočeništvu. Dana 11. avgusta 1269. godine,[1] u Sasariju u Logudoru, bez papskog odobrenja, gvelfska partija izabrala je princa Filipa za kralja Sardinije. Sardi su odmah poslali izaslanika u Rim da ubede papu da potvrdi izbor. Uprkos činjenici da su i Đenova i kralj Karlo I gajili pro-Gevelfske i propapske simpatije, papa Kliment IV je odbio da odobri Filipa kao kralja Sardinije.[2] kralj Karlo I se ubrzo posvađao sa saveznicima iz Đenove,[3] a Filipov izbor nije priznao aragonski kralj Đaume I ili njegov sin Đaume, koji je bio postavljen kao suparnički kandidat za sardinijski presto. Princ Filip nikada nije posetio Sardiniju.[4] Ostrvo je ipak proizvelo srebro koje je završilo u Karlovoj kasi posle 1270. godine, i sa kojim je on kovao nešto novca.[5]

Latinski Istok[uredi | uredi izvor]

U skladu sa Ugovorom iz Viterba od 24. maja 1267. godine, kralj Karlo I je dogovorio da se Filip oženi Izabelom, ćerkom i naslednicom kneza Vilijama II od Ahaje.[6] Prema ugovoru, princ Filip je postao Vilijamov naslednik u slučaju da knez ne bude imao sina, ali ako princ Filip umre bez potomstva, nasledstvo bi se vratilo kralju Karlu ili Karlovom nasledniku. U junu 1270. godine, Karleovi predstavnici su razmenili zakletve i ratifikacije sa knezom Vilijamom II u vezi sa brakom. Venčanje je održano „sa velikim sjajem“ u Traniju u Karlovom kraljevstvu 28. maja 1271. godine. Izabel, koja je imala samo dvanaest godina, otišla je da živi sa sicilijanskom kraljevskom porodicom u Kastel del Ovo.[7][8] Godine 1272, princa Filipa i njegovog starijeg brata, budućeg kralja Karla II, otac je proglasio vitezovima.[9]

Godine 1274, latinski car Filip od Kurtenea dodelio je princu Filipu Solunsko kraljevstvo, ugašeno pošto ga je zauzela Epirska despotovina 1224. godine. Car je bio oženjen Filipovom sestrom Beatričom.[10] Princ Filip nikada nije posetio svoje nominalno kraljevstvo u severnoj Grčkoj niti je koristio tu titulu.[11] Obećao je da će se pridružiti velikom krstaškom ratu koji je organizovao papa Grgur X pre nego što je papa umro u januaru 1276. godine, 23. maja 1276. godine, Grgurov naslednik, papa Inoćentije V, naveo ga je među onima koji su uzeli krst u pismu vizantijskom dvoru. [12]

Smrt[uredi | uredi izvor]

Prema hroničaru Đovaniju Vilaniju, princ Filip se teško razboleo dok je „zatezao samostrel“ (tendere uno balestro) i otišao u vode kod Pocuolija. U tom neuspehu, otišao je u Bari da zamoli Svetog Nikolu za lek.[13] Umro je u dobi od 21 godine između januara i marta 1277. godine, [14] i njegova prava u Ahaji su prešla na njegovog oca, koji je uredno nasledio kneževinu nakon Vilijamove smrti 1278. godine.[15][16] Sahranjen je u katedrali u Trani.[17]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Herde 1977.
  2. ^ Abulafia 1994, str. 40
  3. ^ Soranzo 1937, str. 183–84
  4. ^ Abulafia 1994, str. 242–44
  5. ^ Dunbabin 1998, str. 157
  6. ^ Nicol 1984, str. 12
  7. ^ Longnon 1969, str. 256
  8. ^ Fine 1994, str. 168
  9. ^ Schipa 1932.
  10. ^ Soranzo 1937, str. 183–84
  11. ^ Schipa, Michelangelo (1932). "Filippo d'Angiò, principe di Acaia". Enciclopedia Italiana. Rome: Istituto dell'Enciclopedia Italiana. Retrieved 7 June 2015.
  12. ^ Setton 1976, str. 123
  13. ^ Schipa 1932.
  14. ^ Setton 1976, str. 127
  15. ^ Longnon 1969, str. 258–59
  16. ^ Fine 1994, str. 193
  17. ^ Schipa 1932.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Abulafia, David (1994). A Mediterranean Emporium: The Catalan Kingdom of Majorca. Cambridge University Press.
  • Dunbabin, Jean (1998). Charles I of Anjou: Power, Kingship and State-Making in Thirteenth-Century Europe. London: Addison Wesley Longman.
  • Fine, John V. A. Jr. (1994) [1987]. The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest. Ann Arbor, Michigan: University of Michigan Press. ISBN 0-472-08260-4.
  • Herde, Peter (1977). "Carlo I d'Angiò, re di Sicilia". Dizionario Biografico degli Italiani, Volume 20: Carducci–Carusi (in Italian). Rome: Istituto dell'Enciclopedia Italiana. ISBN 978-8-81200032-6. Retrieved 7 June 2015.
  • Longnon, Jean (1969) [1962]. "The Frankish States in Greece, 1204–1311". In Setton, Kenneth M.; Wolff, Robert Lee; Hazard, Harry W. (eds.). A History of the Crusades, Volume II: The Later Crusades, 1189–1311 (Second ed.). Madison, Milwaukee, and London: University of Wisconsin Press. pp. 234–275. ISBN 0-299-04844-6.
  • Nicol, Donald M. (1984). The Despotate of Epiros, 1267-1479. Cambridge University Press.
  • Schipa, Michelangelo (1932). "Filippo d'Angiò, principe di Acaia". Enciclopedia Italiana. Rome: Istituto dell'Enciclopedia Italiana. Retrieved 7 June 2015.
  • Setton, Kenneth M. (1976). The Papacy and the Levant (1204–1571), Volume I: The Thirteenth and Fourteenth Centuries. Philadelphia: The American Philosophical Society. ISBN 0-87169-114-0.
  • Soranzo, Giovanni (1937). "Review of Da Carlo I a Roberto d'Angiò: Ricerche e documenti by G. M. Monti". Aevum. 11 (1): 178–84.