Čista stranka prava

Čista stranka prava Čista stranka prava
Predsjednik	Josip Frank
Osnivač	Ante Starčević
Osnovana	1895. god. (1895)
Raspuštena	1910. god. (1910)
Prethodnik	Stranka prava
Nasljednik	Hrvatska hrišćansko-socijalna stranka prava
Sjedište	Zagreb Austrougarska
Ideologija	Hrvatski nacionalizam
Politička pozicija	Desnica

Čista stranka prava bio je hrvatska nacionalistička politička stranka, nastala raskolom u Stranci prava 1895. godine. Njen politički uticaj je bio minoran, a imala je podršku Habzburškog dvora.

ČSP je zagovarala ujedinjenje „hrvatskih zemalja” (hrvatsko državno pravo) u okviru Austrougarske. Određeni izvori je opisuju kao anti-srpsku.

Istorija

U Stranci prava 1895. godine došlo do sukoba između Anta i Mila Starčevića, Eugena Kumičića i Josipa Franka sa jedne strane i Frana Folnegovića i skupne oko njega sa druge strane. Frane i njegovi sljedbenici su se priklonili vlastodržcima, koji su osudili paljenje ugarske zastave tokom posjete Franca Jozefa. Taj čin je žesto napao Folnegović, koji je ujedno bio i član gradskog poglavarstva. S obzirom da su Ante Starčević i njegovi sljedbenici ostali u manjini u stranci, on zajedno sa njima istupa iz stranke i osniva Čistu stranku prava.

Ante Starčević je preminuo 28. februara 1896. godine i njega na dužnosti predsjednika stranke nasljednjuje Josip Frank. Stranke prava i Čista stranke prava 1903. godine, zajedno sa Naprednom omladinom i Nezavisnom narodnom strankom, ujedinjuju se u Hrvatsku stranku prava, a na dužnost predsjednika bira se Aleksandar Brešćenski. Stanka je ubrzo stupila u Hrvatsko-srpsku kolaciju, zajedno sa Hrvatskom naprednom strankom, Srpskom samostalnom strankom i ostalima, na temelju „politike novog kursa”. ČSP je 11. oktobra 1905. godine istupio iz koalicije zbog neslaganja sa politikom bezuslovnog ujedinjenja i davanja suvereniteta Srbima u Hrvatskoj. Nakon toga, pristalice ČSP se priklanjaju bečkom dvoru, zagovarajući trijalizam, makar i u njegovom najblaženom obliku. Uz to često su napadali Hrvatsko-srpsku koaliciju i Srbe, naročito poslije aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine i tokom tzv. Veleizdajničkog procesa 1909. godine. Tokom tog perioda prisalice ČSP su nosili naziv frankovci.

Josip Frank se od početka svoje političke karijejere oslonio na nadvojvodu Franca Ferdinanda. Frank se od 1904. godine oslanjao na austrijske vojne i diplomatske krugove, vjerujući da će oni pomoći pri rješavanju „hrvatskog pitanja”. U ČSP 1905. godine primljen je Isidor Kršnjavi, koji je bio među rijetkim pristalicama Frankove „bečke” orijentacije. Ostvarenje Frankovih planova je bilo veoma otežano, jer se ČSP 1906. godine našla pred novim raskolom. Jedan od razloga je bio što je bez znanja ostatka vođstva stranke pregovarao sa jednim ugarskim ministrom, vođom Hrišćanske socijalne partije Karlom Ligerom, kao i zbog novinskih članaka o kojima Frana Supila optužuje da plaćenik Beograda. Frankovi protivnici su bili Mile Starčević i Ante Pavelić, koji su tražili da se Frank povuče zbog djelovanja u svoju koristi da časopis Hrvatsko pravo preda u vlasništvo stranke. Nakon što su ga najbliži saradnici napustili, Frank se okreće saradnji sa krugovima oko Franca Ferdinanda, te prihvata ideju rješenja hrvatskog pitanja stvaranjem hrvatske upravne, a ne državne, jedinice. Bivši Frankovi saradnici su to doživjeli kao izdaju ideja Ante Starčevića i hrvatskog državnog prava.

Na izborima 1908. godine jedini izabrani zastupnik sa liste ČSP bio je Milan Ogrizović, nakon čega se kod Frankovih sljedbenika, dalmatinske Stranke prava i Mladohrvata javlja želja za povratkom idejama Ante Starčevića. Zbog toga je 24. aprila 1908. u ČSP došlo do raskola. Iz ČSP su istupili Mile, David i Luka Starčević, Ante Pavelić, Franjo Kurfin i Ivan Peršić. Ova skupina je osnovala novu stranku pod nazivom Starčevićeva stranka prava (SSP). Nakon aneksije Bosne i Hercegovine, SSP se konsoliduje, a ČSP otvoreno služi Rauhovom režimu.

Frank je 1909. godine teško obolio i njeg politički uticaj postaje minoran, a nasljeđuju ga Aleksandar Horvat, Karlo Bošnjak, Ivo Elegović i Ivo i Vladimir Frank. Nakon pada Rauhovog režima, ČSP je u rasulu i velikim dugovima. Pomoć im nudi Hrvatska hrišćansko-socijalna stranka prava (HHSSP), koja je otplatila dugove ČSP, a iz političkog života odstranila porodicu Frank. ČSP se utopila u HHSSP u septembru 1910. godine. Predsjednik stranke je bio Aleksandar Horvat, a potpredsjednik Vladimir Prebeg. Program stranke je bio ostvarenje hrvatske državnosti kroz trijalističko uređenje Monarhije.

Nakon smrti Josipa Franka 17. decembra 1911. godine dolazi do ujedinjenja svih pravaških stranaka, uključujući i dalmatinske i istarske pravaške stranke i Mladohrvate u Svepravašku organizaciju. Ujedinjenju nije pristupila Hrvatska stranka prava. Svepravačka organizacija je postojala do 1913. godine, kada je došlo do ponovnog raskola među pravačkim strankama.

Literatura

• Berić, Dušan M. (2005). Hrvatsko pravaštvo i Srbi. 1. Novi Sad: Orpheus. 
• Berić, Dušan M. (2005). Hrvatsko pravaštvo i Srbi. 2. Novi Sad: Orpheus. 
• Gabelica, Mislav (2016). „Frankovci u Požeškoj županiji uoči Prvoga svjetskog rata”. Scrinia Slavonica. 16: 227—259. 
• Gross, Mirjana (2000). Izvorno pravaštvo : ideologija, agitacija, pokret (na jeziku: hrvatski). Zagreb: Golden marketing. ISBN 953-6168-82-0. 
• Rohaček, Goran (2009). Hrvatsko pravaštvo na prijelazu tisućljeća (na jeziku: hrvatski). Čakovec: G. Rohaček. ISBN 978-953-55434-0-4. 
• Cipek, Tihomir; Matković, Stjepan (2006). Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina : 1842. - 1914. (na jeziku: hrvatski). Zagreb: Disput. ISBN 953-6770-93-8. 
• Perić, Ivo (1993). Hrvatska i svijet u XX. stoljeću (na jeziku: hrvatski). Zagreb: Školska knjiga. 
• Matković, Stjepan (26. 8. 2003). Sokolić, Mile, ur. „Čista stranka prava 1895. – 1903.”. Politička misao : časopis za politologiju (na jeziku: hrvatski). 40 (1). ISSN 0032-3241.