Šitao

С Википедије, слободне енциклопедије

Šitao
Ime po rođenju石涛
Druga imenaŠi Tao
Datum rođenja1642.
Mesto rođenjaĐuendžou okrug, Guangsi
 Kina
Datum smrti1707.
Mesto smrtiKina
PrebivališteKina
Državljanstvokinesko
Zanimanjepejzažni slikar

Šitao ili Ši Tao (uprošćeni kineski: 石涛; tradicionalni kineski: 石濤; pinjin: Shí Tāo; Vejd-Džajls: Shih-t'ao; 1642–1707), rođen u carskom klanu Ming dinastije kao Zhu Ruoji (朱若極), bio je kineski pejzažni slikar tokom rane dinastije Ćing (1644–1911).[1]

Paviljon borova neposredno pre proleća, 1675, kolekcija Šangajskog muzeja
Šitao, Gospodar Ši sadi borove, c. 1674, mastilo i boja na papiru. Nacionalni muzej palate u Tajpeju

Rođen u Đuendžou okrugu provincije Guangsi, Šitao je bio član kraljevske kuće koja vodi poreklo od starijeg brata Džu Juendžanga. On je usko izbegao katastrofu 1644. godine kada je dinastija Ming pala pod invazijom Mančusa i usled građanske pobune. On je igrom slučaja izbegao sudbinu kojoj je podlegla njegova familija.[2] On je uzeo ime Juenđi Šitao najkasnije do 1651. godine, kada je postao budistički monah.

On se preselio iz Vučanga, gde je započeo svoje versko podučavanje, u Anhuej tokom 1660-ih. U periodu 1680-ih je živeo u Nankingu i Jangdžou, a 1690. preselio se u Peking kako bi pronašao pokroviteljstvo radi svoje promocije u monaškom sistemu. Frustriran zbog toga što nije uspeo da nađe zaštitnika, Šitao se 1693. preobratio u daoizam[3][3][4] i vratio se u Jangdžou, gde je ostao do smrti 1707. U kasnim godinama, kako se navodi, pozdravio je Kansi cara[5][6] u poseti Jangdžou. Gejuan bašta[7][8] uzgaja kineske varijacije bambusa koje je Šitao voleo.

Imena[уреди | уреди извор]

Podsećanje na Ćin-Huaj umetnika Ši Tao, Klivlendski umetnički muzej

Šitao je koristio više od deset umetničkih pseudonima tokom svog života. Poput i za razliku od Bada Šanžen, njegovi osećaji prema svojoj porodičnoj istoriji mogu se duboko osetiti iz njih.[9]

Među najčešće korišćenim imenima su bila Šitao (Kameni talas - 石涛), Daođi (道濟; Tao-či), Kugua Hešang (Monarh gorke dinje -苦瓜和尚), Juan Ji (Poreklo spasenja - 原濟), Sja Cuendže (Časni slepac - 瞎尊者, slep za svetovne požude), Dadici (Očišćeni - 大滌子).

Kao budistički preobraženik, on je isto tako bio poznat i po monaškom imenu Juan Ji (原濟)[10]

Ime Da Dici je prihvatio kad se Šitao odrekao svog budizma[11][12][13] i prihvatio daoizam. To ime je takođe koristio za svoj dom u Jangdžou (Da Di sala - 大滌堂).

Umetnost[уреди | уреди извор]

Šitao je jedan od najpoznatijih slikara individualista ranih Čing godina. Umetnost koju je on stvorio bila je revolucionarna u svojim kršenjima rigidno kodifikovanih tehnika i stilova koji su diktirali ono što se smatralo lepim. Imitacija je cenjena zbog inovativnosti, i mada su na njega očito uticali njegovi prethodnici (naime Ni Can i Li Jong), njegova umetnost je raskidala s njihovom uzorom na nekoliko novih i fascinantnih načina.

Njegove formalne inovacije u prikazu uključuju skretanje pažnje na sam lik slikanja korišćenjem ispiranja i zadebljanja, impresionističkih kista, kao i interesovanjem za subjektivnu perspektivu i upotrebu negativnog ili belog prostora za sugestiju distance. Stilske inovacije Ši Taoa teško je smestiti u kontekst tog razdoblja. U kolofonu[14][15] iz 1686. godine, Šitao je napisao: „U slikarstvu postoje južne i severne škole, a u kaligrafiji metode dva Vanga (Vang Sidži i njegov sin Vang Sjendži).” Džang Žung (443–497) jednom napomenuo je: „Ne žalim zbog toga što ne delim metode dvojice Vanga“, nego što dva Vanga nisu delila moje metode. Ako me neko pita da li ja [Šitao] pratim južnu ili severnu školu ili da li me sledi bilo koja od škola, smejem se iz stomaka i odgovaram: Ja uvek koristim svoj metod!”[16][note 1]

Šitao je napisao nekoliko teorijskih radova, uključujući Izreke o slikarstvu Monarha gorke dinje (Kugua Hešang). On je više puta naglasio upotrebu „jednog poteza kistom” ili „primordijalne linije” kao koren svih njegovih slika. On ovu ideju koristi u tankim zgusnutim linijama svojih slika. Velike prazne površine u njegovom radu takođe služe za razlikovanje njegovog jedinstvenog stila.[17] Ostala važna dela uključuju esej Huaju Lu (Krug diskusija o slikarstvu) gde on ponavlja i pojašnjava ove ideje. On je isto tako poredio poeziju sa slikarstvom. On je želeo da upotrebi boju za prenos poruke zen budizma bez upotrebe reči.[18]

Napomene[уреди | уреди извор]

  1. ^ Paraphrased. The colophon was added to a 1667 hanging scroll of Huang Shan.

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ Hay 2001, стр. 1, 84
  2. ^ His uncle remained in Guilin as the Prince of Jingjiang and took the fate of committing suicide when (a traitor of Ming China) general Kong Youde assaulted the lineage's homeland in the name of Qing in 1650.
  3. ^ а б Elizabeth Pollard; Clifford Rosenberg; Robert Tignor (16. 12. 2014). Worlds Together, Worlds Apart: A History of the World - From the Beginnings of Humankind to the Present. W.W. Norton. стр. 164. ISBN 978-0-393-91847-2. 
  4. ^ Woodhead, Partridge, & Kawanmi, Linda, Christopher, & Hiroko (2016). Religions in the Modern World. New York: Routledge. стр. 146. ISBN 978-0-415-85880-9. 
  5. ^ „Emperor Kangxi - The Emperor Who Reigned for the Longest Period in Chinese History”. Cultural China. Архивирано из оригинала 21. 3. 2013. г. Приступљено 21. 3. 2013. 
  6. ^ „NOVEMBER 9, 2018 BY - The Kangxi Emperor”. Colombia University. 9. 11. 2018. 
  7. ^ „Introduction to the history of Geyuan Garden”. ge-garden.net. Архивирано из оригинала 26. 9. 2013. г. Приступљено 17. 1. 2013. 
  8. ^ „The Geyuan Garden”. Cultural China. Архивирано из оригинала 15. 11. 2012. г. Приступљено 17. 1. 2013. 
  9. ^ Coleman 1978, стр. 127
  10. ^ China: five thousand years of history and civilization. Hong Kong: City University of Hong Kong Press. 2007. стр. 761. ISBN 978-962-93-7140-1. 
  11. ^ Siderits, Mark (2019). „Buddha”. The Stanford Encyclopedia of Philosophy. Metaphysics Research Lab, Stanford University. Архивирано из оригинала 21. 5. 2022. г. Приступљено 22. 10. 2021. 
  12. ^ "Buddhism". (2009). In Encyclopædia Britannica. Retrieved 26 November 2009, from Encyclopædia Britannica Online Library Edition.
  13. ^ Malikov, Aladdin (2022). „History, Beliefs and Sects of Buddhism”. Elm və Həyat journal (на језику: азербејџански). doi:10.13140/RG.2.2.12273.35689. 
  14. ^ Cowley, John Duncan (1939), Bibliographical description and cataloguing, London: Grafton & Co., стр. 77, OCLC 902053242, hdl:2027/mdp.39015030342920 
  15. ^ Weber, David C. (јесен 1997). Colophon: An Essay on its Derivation. The Book Collector. стр. 379—391. OCLC 1183417315. 
  16. ^ Hay 2001, стр. 243, 250
  17. ^ Gardner, Helen (2005). Gardner's art through the ages. Kleiner, Fred S., Mamiya, Christin J. (12th изд.). Belmont, CA: Thomson/Wadsworth. ISBN 0-15-505090-7. OCLC 54830091. 
  18. ^ „Shitao | Chinese painter”. Encyclopedia Britannica (на језику: енглески). Приступљено 2020-03-25. 

Literatura[уреди | уреди извор]


Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]