Пређи на садржај

Корисник:NedicM/песак

С Википедије, слободне енциклопедије

Inkluzija[уреди | уреди извор]

Inkluzija (uključivanje) podrazumeva uključivanje dece sa smetnjama u razvoju u redovan predškolski i školski sistem obrazovanja. To znači da deca sa smetnjama trebaju biti prihvaćena, uvažena i uključena u igranje i rad sa drugima uz adekvatnu pomoć osoblja.

Veliki broj dece i omladine sa smetnjama i teškoćama u razvoju nalazi se izvan sistema obrazovanja ili se nalaze u redovnim vrtićima i školama (prema istraživanju UNICEF-a 7-10% dece je uključeno u redovni sistem bez ikakve podrške, a samo 1% dece je obuhvaćen predškolskim vaspitanjem, obrazovanjem i rehabilitacijom u odnosu na 27% predškolske populacije) ali bez neophodne podrške.

Inkluzija
Синонимиuključivanje
Ilustracija dedeta sa posebnim potrebama u kolicima
СпецијалностиIndividualni obrazovni plan, Medicina
СимптомиDeca sa ometenošću, usporenim razvojem govora, specifičnim smetanjam u učenju, ADHD, oštećenjem vida, oštećenjem sluha, motoričkim oštećenjima, mentalnim oboljenjima, problemima u ponašanju, povredama mozga, autizmom
Дијагностички методIspitivanja na Institutu za mentalno zdravlje
ЛечењеObrazovna podrška, Institut za mentalno zdravlje
Фреквенција240 miliona


Pristup[уреди | уреди извор]

Inkluzija uključuje različite pristupe u različitim kulturama i okruženjima. To je pristup koji nastoji da obezbedi da ljudi različitih sposobnosti vidljivo i opipljivo pripadaju, da su angažovani i da su aktivno povezani sa ciljevima i ciljevima šireg društva.

Univerzalni dizajn je jedan od ključnih koncepata i pristupa inkluziji osoba sa invaliditetom. To uključuje projektovanje zgrada, proizvoda ili okruženja na način koji obezbeđuje pristupačnost i upotrebljivost u najvećoj mogućoj meri.

Inkluzija u Srbiji[уреди | уреди извор]

Inkluzivno obrazovanje je uvedeno u Srbiji 2009. godine, usvajanjem novog Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja. Zakon o inkluzivnom obrazovanju nalaže da svako ima pravo da pohađa obrazovnu ustanovu zajedno sa decom urednog razvoja, kao i podršku individualnog nastavnog plana i programa.

Kako bi se što adekvatnije i bolje podržala inkluzija u Srbiji formirani su projekti u saradnji sa nadležnim državnim institucijama koji su omogućili dobru edukaciju, seminare i priručnike prosvetnim radnicima. Nakon sprovedenih istraživanja, nekoliko godina nakon uvedenog inkluzivnog obrazovanja u Srbiji najveći problem leži u nespremnosti i otporu zaposlenih u obrazovnim institucijama prema deci sa smetnjama u razvoju. Uzrok tome je što osobolje i deca nemaju odgovarajuće informacije o specifičnostima i potencijalima dece koja su deo inkluzivnog obrazovanja.

Od uvođenja zakonskih reformi 2009. godine u Republici Srbiji ostvaruje se kontinuirani napredak u sprovođenju inkluzivnog obrazovanja. Značajne izmene zakonskog okvira koji je relevantan za unapređenje inkluzivnog obrazovanja, započete 2017. godine, intenzivno su nastavljene u periodu 2019–2021, pre svega kroz usvajanje podzakonskih akata na svim nivoima sistema preduniverzitetskog obrazovanja.[1]

Prilagođavanje[уреди | уреди извор]

Kako bi se što bolje prilagodili inkluzivnom obrazovanju potrebno je:

  • Stručna usavršavanja i obuke zaposlenih u obrazovnim institucijama
  • Saradnja sa defektolozima i stručnim saradnicima
  • Korišćenje specijalizovanih literatura i internet stranicama koje se usko odnose na inkluziju
  • Uređenje nastavnog prostora u vidu prilagođavanja učionica i soba
  • Priprema teme prilagođena vrsti smetnje deteta u cilju boljeg i lakšeg razumevanja i rada na temi
  • Prostorna prilagodljivost obrazovne ustanove u vidu svih dostupnih pomagala za pristup , boravak i učenje u objektu
  • Dodatna podrška u vidu IOP-a (inividualni obrazovni plan)
  • Prisustvo pedagoga

IOP[уреди | уреди извор]

Individualni obrazovni plan (IOP) se izrađuje za decu koja su deo inkluzivnog obrazovanja. Programom je obuhvaćena podrška u obrazovanju deci u obrzovnoj instituciji u skladu sa sposobnostima i mogućnostima deteta. IOP podrazumeva da svako dete može se upisati u vrtić ili školu bez obzira na svoju različitost od ostalih odnosno smetnje koje ima. Obrazovna ustanova ne sme odbiti da takvo dete upiše. U grupi / odeljenju gde ima dece koja su deo inkluzivnog obrazovanja treba da vlada svest o tome da su svi oni jedna zajednica i da tako treba da funkcionišu, da među njima postoji razlika koje trebaju biti prihvaćene sa svačije strane i da je to svakodnevna realnost kako u ustanovama tako i van istih.

IOP donosi pedagoški kolegijum ustanove na predlog tima za inkluzivno obrazovanje, odnosno tima za pružanje dodatne podrške detetu i učeniku.

Podela IOP-a[уреди | уреди извор]

  • IOP 1 - prilagođavanju načina rada, kao i uslova u kojima se izvodi obrazovno-vaspitni rad[2]
  • IOP 2 - prilagođavanju i izmeni sadržaja obrazovno-vaspitnog rada, ishoda i standarda postignuća[2]
  • IOP 3 - obogaćivanju i proširivanju sadržaja obrazovno-vaspitnog rada za dete i učenika sa izuzetnim sposobnostima[2]

Predškolske ustanove donose IOP1 dok osnovna i srednja škola IOP 1, 2 ili 3. Kop IOP-a je važno analizirati razvoj deteta, njegove individualne karakteristike, interesovanja i mogćnosti. Pedagoški profil deteta će pokazati njegove jake strane razvoja i segmente u kojima mu je potrebna podrška. Lista prioriteta se pravi za 3 do 6 meseci unapred , razvijaju se strategije i određuju ciljevi.

Interresorna komisija vrši procenu deteta za dodatnom obrazovnom zdravstvenom i socijalnom podrškom. Ona je reglisana Zakonom o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja. Komisija je sastavljena od 4 stalna člana, a to su: pedijatar, predstavnik centra za socijalni rad, defektolog i psiholog. Glavna zaduženja komisije su da prikupi i obradi podatke o detetu , obradi dokumentaciju i donosi krajnje mišljenje i zaključak o detetu.

Deca sa ometenošću[уреди | уреди извор]

Dete sa ometenošću je pre svega dete koje ima iste potrebe kao i svako drugo dete odnosno da bude voljeno, prihvaćeno i sigurno. Ometenost ne sme biti osnov ni za kakav vid diskriminacije. Takvom detetu treba dati šansu da se razvija i živi u granicama svojih mogućnosti. Ne sme se ipak izgubiti iz vida da dete sa ometenošću nije manje razvijeno dete već je to drugačije razvijeno dete, osobeno, jedinstveno po svojoj organskoj i psihološkoj strukturi.

Deca sa usporenim razvojem govora[уреди | уреди извор]

Deca sa usporenim razvojem govora imaju poteškoće pri izgovoru glasova, zamenjuju ili dodaju glasove, imaju nerazumljiv govor ili mucaju. Deca sa usporenim razvojem jezika imaju poteškoće u izražavanju koje karakteriše siromašan rečnik, kratke, nepravilno sročene rečenice, problem sa imenovanjem predmeta, osoba i pojava, praćenjem instrukcija.

Deca sa specifičnim smetanjam u učenju[уреди | уреди извор]

Deca sa specifičnim smetnjama u učenju dijagnozu dobijaj u detinjstvu ili adolescenciji, a dele se na poremećaj čitanja, poremećaje matematičkih sposobnosti i poremećaje pismenog izražavanja. Kriterijum za merenje je IQ test koji se deli u sledećim intervalima:

Naziv od do
Laka intelektualna ometenost 50 69
Umerena intelektualna ometenost 35 49
Teška intelektuualna ometenost 20 34
Duboka intelektualna ometenost 0 20

Deca sa ADHD[уреди | уреди извор]

Deca sa poremećajem pažnje i hiperaktivnosti imaju izražene simptome nepažnje, distraktibilnosti, impulsivnosti i hiperaktivnosti. Neke od ovih karakteristika prisutne su kod svakog deteta u nekom periodu života ili u nekoj situaciji. Kod dece sa ADHD su ovi simptomi izraženi i neodgovaraju razvojnom nivouu deteta.

Deca sa oštećenjem vida[уреди | уреди извор]

U zavisnosti od uzroka, prirode i stepena oštećenja, deca sa oštećenjem vida su veoma heterogena grupa. Često se kod ove dece, pored oštećenja vida, javljaju: pedagoška zapuštenost, usporen perceptivni razvoj i loša orijentacija u prostoru, usporen gnostički razvoj, specifične teškoće u učenju, nestabilna pažnja...

Deca sa oštećenjem sluha[уреди | уреди извор]

Deca sa minimalnim oštećenjem sluha se često pogrešno dijagnostikuju kao deca sa govorno-jezičkim poremećajima, deca sa poremećajima pažnje, sa lakom intelektualnom ometenošću ili kao deca sa poremećajima u ponašanju.

Deca sa motoričkim oštećenjima[уреди | уреди извор]

U skladu sa evropskom i svetskom literaturom, termin telesna invalidnost zamenjujemo terminom motoričko oštećenje. Prilikom uključivanja dece sa motoričkim oštećenjima u redovne škole problem predstavljaju objektivne poteškoće (smanjena pokretljivost, savlađivanje arhitektonskih barijera, transport od kuće do škole), manipulativne sposobnosti i komunikacija.

Deca sa mentalnim oboljenjima[уреди | уреди извор]

Potencijalni uzroci mentalnih oboljenja kod dece mogu biti fizičkog, psihološkog ili socijalnog porekla. Mentalno oboljenje je medicinsko stanje koje remeti razmišljanje, osećanja, raspoloženje i socijalne odnose deteta.

Deca sa problemima u ponašanju[уреди | уреди извор]

Dete sa problemom u ponašanju je ono dete čije ponašanje dovodi do samopovređivanja ili povređivanja drugih, koje prouzrokuje štetu po okolinu, onemogućava sticanje novih veština ili socijalno izoluje dete.

Deca sa povredama mozga[уреди | уреди извор]

Povrede mozga mogu nastati direktnim ili indirektnim dejstvom sila povređivanja na njega. Najčešći uzroci povrede mozga kod dece su pad, udarac glave čvrstim predmetom ili povrede mozga u saobraćajnim nesrećama.

Deca sa autizmom[уреди | уреди извор]

Pod pervazivnim poremećajima razvoja podrazumeva se: dečji autizam, atipični autizam, Retov sindrom, drugi dezintegrativni poremećaj detinjstva, hiperkinetički poremećaj udružen sa mentalnom retardacijom i stereotipnim pokretima, Aspergerov sindrom, drugi pervazivni razvojni poremećaj i pervazivni razvojni poremećaj-nespecifikovan.

Projekat inkluzivnog predškolskog obrazovanja i vaspitanja[уреди | уреди извор]

Ministarstvo prosvete realizuje Projekat inkluzivnog predškolskog vaspitanja i obrazovanja uz pomoć zajma Svetske banke. Cilj Projekta je unapređivanje dostupnosti, kvaliteta i pravednosti predškolskog vaspitanja i obrazovanja za svako dete od rođenja do 6,5 godina, naročito za decu iz socijalno i ekonomski ugroženih društvenih grupa.Dobiti od projekta imaju deca predškolskog uzrasta i njihove porodice, predškolske ustanove, lokalne zajednice (jedinice lokalne samouprave, zdravstvene službe, centri za socijalni rad itd.), institucije državne uprave u čijoj nadležnosti je predškolsko vaspitanje i obrazovanje, itd.[3]

Kao glavne komponente kroz koje se realizuje projekat navode se: unapređivanje dostupnosti obrazovanja, napređivanje kvaliteta inkluzivnog predškolskog vaspitanja i obrazovanja i podrška deci.

Children_holding_hands_together

Pomoć roditeljima[уреди | уреди извор]

Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja i Kancelarija UNICEF-a za Srbiju podržali su projekat „Info-linija za roditelje – podrška inkluzivnom obrazovanju“ organizacije Inicijativa za inkluziju VelikiMali koja preko deset godina vrši usluge profesionalnog i besplatnog savetovanja roditelja, posebno roditelja dece/učenika sa smetnjama u razvoju.[4]

Rezultati monitoringa i evaluacije inkluzivnog obrazovanja ukazuju da su roditelji nedovoljno informisani i imaju velike dileme i nejasnoće u tumačenju zakona i podzakonskih akata u procesu ostvarivanja prava na obrazovanje svoje dece. Uvođenje info-linije treba da doprinese povećanom i kvalitetnom uključivanju roditelja u obrazovno-vaspitni proces i razvoju inkluzivnog obrazovanja. Info-linija će biti aktivna radnim danima od 12:00 do 19:00 časova.[4]

Statistika[уреди | уреди извор]

Srbija ima 7.186.862 stanovnika, od čega 17.6% čine deca, ali broj dece sa smetnjama u razvoju i invaliditetom nije poznat. Registar dece sa smetnjama u razvoju koji u ovom trenutku razvija Institut za javno zdravlje „Batut” pružiće precizne podatke.[5]

Sa čije strane su deca sa posebnim potrebama najviše izložena vređanj, omalovažavanj ili uznemiravanju:

  • nepoznate osobe - 28%
  • vršnjaci iz škole/vrtića - 17%
  • zaposleni u obrazovnim ustanovama - 7%
  • zdravstveni radnici - 8%
  • pružaoci usluga javnog prevoza - 8%

Podaci zavoda za statistiku kažu da 29% dece budu odbijena prilikom pokušaja korišćenja javnih usluga.

Na značajan nivo negativnih stavova ukazuju i rezultati istraživanja MICS 4, koji pokazuju da trećina ispitanika (32%) smatra da deca sa mentalnim I intelektualnim smetnjama imaju negativan uticaj na drugu decu u porodici, a isto smatra I četvrtina građana (23%) kada je reč o deci sa fizičkim I senzornim smetnjama. Ipak, više od 90% građana smatra da deca sa smetnjama u razvoju i invaliditetom mogu uspeti u životu ukoliko imaju adekvatnu podršku.[5]

Reference[уреди | уреди извор]

  1. ^ Izveštaj o inkluzivnom obrazovanju u Srbiji (PDF) (1 изд.). Beograd: Ministarstvo Prosvete Republike Srbije. novembar 2022. стр. 11. ISBN 978-86-7452-087-1. Приступљено 14. 5. 2023. 
  2. ^ а б в „Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja” (PDF). ekosmile. Sl. glasnik RS br. 88/2017, 27/2018 - dr. zakon, 10/2019, 27/2018 - dr. zakon, 6/2020 i 129/2021. Приступљено 14. 5. 2023. 
  3. ^ „Projekat inkluzivnog predškolskog vaspitanja i obrazovanja”. Ministarstvo prosvete. Ministarstvo prosvete. Приступљено 14. 5. 2023. 
  4. ^ а б „Info linija za roditelje - podrška inkluzivnom obrazovanju”. Prosveta. Ministarstvo Prosvete. Приступљено 14. 5. 2023. 
  5. ^ а б „Položaj dece sa smetnjama u razvoju i invaliditetom u Republici Srbiji”. Unicef. Unicef. Приступљено 14. 5. 2023. 

Spoljašnje veze[уреди | уреди извор]